Ali, ja sam htjela život, a pobornik nepostojanja bacio je kletvu na me: zatočeništvo u kom sam rodila dijete otrgnuto mi s njedara. A ja ipak još uvijek bivstvujem i sad.
Protječe još jedna večer sadašnjosti. Iz meni nepoznatog razloga, opet nisam u stanju dokučiti smisao. Ja sam najočajnije biće na svijetu. Prije dvadeset godina, prije deset godina, još prošle godine, mislila sam da sam mrtva. Više to ne mislim. Sad jesam!
Sve što je bilo život otpalo je od mene.
Samo očaj, samo bol, samo patnja i pitanje:
„Zar je Svevišnji zatvorio sve putove koji vode k Njemu?“
Ali, malo-pomalo svatko navikne na smrt.
Ali, malo-pomalo se rađa prkos prema Tvorcu života kao boli i smrti kojom nas može podjarmiti i staviti u svoju službu.
Ali, malo-pomalo iz inata postajem nadahnuta žena koja, hraneći se grijehom, biva Njemu slična, a zahvaljujući patnjama i poniženju čak i veća od Njega pa vitla mačem i polazi u križarski pohod protiv pogrešno ustrojenog svijeta.
Naoružana spoznajom, razaram okrutnu zbilju što vreba. Pretvaram se u kuju i zapišam drvo uličnog drvoreda kud prolazim kao pogrebna povorka u večerašnjem mimohodu. Zamisao mi je blaženstvo što rasta kao plod u krošnjama zemaljskih drvoreda, ovozemaljskog raja gdje su prolaznici na ulicama grada u kom sad boravim, pošteđeni svih muka.
Izazov opstanka u ljudskom svijetu tako je zahtjevan da, u usporedbi s njim, Božja je kazna dječja igra. Svevišnjem će ostati vječnost u kojoj nikog nema; a ljudi dalje griješe i zagrizaju plod što trune na zapišanom stablu i taj okus, okus je života što ga osjećaju.
Okus što ga ja više ne mogu osjetiti, Bogu hvala, kažem u sebi.
Uzalud spominjući Boga prkosim mu i… i inateći mu se tako, vračam se u konačište i legnem u postelju pored voljenog svog koji je nakon Domovinskog rata vraćen iz logora i ne može zaspati jer je ova stvarnost napokon bolja od snova što znači da je žena pored njega gola i spremna da se vole.
I to je svakodnevica. Moja. U ovom našem suvremenom svijetu. Više od dvadeset godina poslije. Evo, a prošla je već i više od godine dana nakon smaka svijeta 2012. O da, e i to je život dragi moj bloger-u 'NF'.
Najljepši se osmjeh pojavi nakon obrisanih suza.
Jer ni najtvrdokorniji nevjernici ne odriču Isusu Kristu ljudsku uzoritost jučer je u komentaru mog posta bloger 'NF' se nasmijao rekavši:
„i na kraju usred razmišljanja nasmije me debilan komentar jednog prethodnika, e to je život.“
Ubija me ta sućut. Odlazim udarati glavom o zid.
Jer je Isus Krist rekao na kamenovanju grješnice: „Neka prvi baci kamen tko nije sagriješio“ bloger 'sewen' reče:
„Htjedoh nešto crkveno reći u stilu nisam dostojan i tako, ali me presječe nešto kod komentara (a svoje brišem zbog postova, ma.... druga priča...) i onda ću citirati prijatelja - i na kraju usred razmišljanja nasmije me debilan komentar jednog prethodnika, e to je život - kraj citata; kraj komentara!“
Nije pogrešno ako uporno ponavljaš. Strast je onda to.
Jer svatko živo stvorenje drhti za svoj život, strah ga je, boji se, želi živjeti – pa tako usred gomile bezgrješno kamenovana radije bi da je u mnoštvu više 'nazbilj' ljudi, a manje 'nahvao' ljudi koji je gađaju 'pogrešnim kamenom' vjerujući da im tako nalažu običaji kao, recimo, muškarci u boksericama koji sigurno nešto kriju i muškarci u tajicama u zabludi da imaju nešto za pokazati. – ja te, draga moja bloger-ice 'Nisa' zbog tvojih riječi: „Stvarno moram prestat čitat komentare. Zgrčila se i moja sjena od parajućeg nijemog vriska,“ ipak molim te (stvarno sam serijska ulizica) da se ne pridružiš šutljivim ,nazbilj' sljedbenicima bloger-a '…dražeN-a'.
I makar je nečije razumijevanje vrednije od svog bogatstva ovog svijeta ja neću niti isključiti niti obrisati neugodne riječi 'nahvao' komentara jer tko sam ja da stvaram ugodu jednoumna okruženja raja za 'nazbilj', a pakla za 'nahvao' ljude?
Naš um je naš vrt, a naše zamisli sjemenje: može rasti cvijeće, a bogami može niknuti i korov. Srećo, ja nisam normalna inače bi poludjela. Odbijam plijeviti kukolj od žita. Ja znam da svako živo stvorenje voli živjeti i na to ima isto pravo.
I makar nas istraživači mozga uvjeravali da ne snosimo odgovornost za sramotne, mračne strane suprotne čovječnosti. I makar je stomak je pametniji od njih: ako u stomak utrpaš štogod pokvareno on povrati, znanstvenici zadovoljno obznanjuju da sve to uopće nije krivnja pojedinaca i drže da ih valja preodgojiti u potkovati znanjem. Često pomislim na sebe u iščekivanju neke pametnije zamisli. Recimo ovakve: i makar se od govana kolač ne pravi kao ni od sjebana čovjeka dobronamjernog dobričinu, dokazano je eto da nismo odgovorni za svoj mozak. Krasna zamisao: nismo krivi za svoje postupke nego naš mozak. Ja danas nisam lijepo napravila kolač. A što vi, dragi moji bloger-i, molim vas lijepo, niste napravili?
Što možemo ako neurotransmiteri prednjeg mozga luduju praveći zbrku u savjesti?
Ljudi često miješaju iskrenost sa bezobrazlukom i pristojnost sa zavođenjem, a užasno je ako teritorija postane važnija od ljudi koji objašnjava. Recimo zamisao neurologa, gospodina Gerhard-a Roth-a od prije tristo godina kad je mozak proglašen strojem za stvaranje naših misli prema vlastitim zakonitostima. (Kojeg li prokletstva za lijepu i glupu plavušu poput mene u čijoj bi glavi mozgožder crkao od gladi. I meni se često tako dogodi. Uvijek pronađem to ono kad mi više ne treba.)
Naravno da je to šala. Naravno da su neki ljudi divna glazba, a neki samo 'bijeli šum'.
Naravno da se bez dva klavira ne može svirati „Sonata per due Piano K 448“ Wolfgang-a Amadeus-a Mozart-a, kao što se ni bez pomicanja tipke ne može proizvesti ton. Naravno da nije notnih zapisa izvanrednih skladatelja i nadarenih pijanista bilo bi nemoguće izvesti koncert za dva glasovira. Dakako da se iza svake naše zamisli krije proces u mozgu i svakako da je najbolja krinka istina. U nju nitko ne vjeruje.
Ipak, prije no određena spoznaja postane kristalno jasna među stanicama mozga odvija se mjerljivo strujanje neurotransmitera. Međutim ako netko pobrka klavir sa skladateljem ili pijanistima zapao bi u sličnu zabludu kao gost u restoranu blogera '…dražeN-a' koji pomisli da je jelovnik prava hrana pa zagrize karton ili poput mene, glupe plavuše, pokuša žlicom zagrabiti iz tanjura slike na monitoru dok pregledava njegov blog. Danas se nitko ne usudi otvoreno proturječiti bjelodanoj besmislici kategoričke pogreške niti razotkrivati kamo nas vode sljeparije takvih nepromišljenosti. Ali zbog čega su takve teorije privlačne? Zato što nas oslobađaju odgovornosti! Neugodne odgovornosti svakodnevnog činjenja ludosti 'nazbilj' i 'nahvao' ljudi. 'Nahvao' su maštovitiji. Kažu:
„Žao nam je, ali nismo mi krivi tako nam naših neurotransmitera! Nismo mi odgovorni za sve one ratove, za masovnu glad, za izrabljivanje čovjeka i prirode. Nismo krivi za sve oblike iskazivanja prezira prema čovjeku. Neurotransmiteri su ti koji nas dovode u napast.“
Time sebe mičemo iz jednostavne matematičke jednadžbe: Ja + čitav svijet = ljubav. Nas nema – nismo krivi ni za što. Tako smo se odjednom pod okriljem »znanosti« zatekli s onu stranu dobra i zla. Tamo se možemo ugodno osjećati, uživati pod 'staklenim zvonom' i radosno pratiti predstavu 'kruha i igara' našeg doba. Nečiste sile režiraju najzamamnije predstave opsjene. Maskiraju se i prikazuju kao čiste, kreposne i slatkorječive.
I makar postoje 'nazbilj' ljudi koji se ne mogu othrvati želji da kamenuju 'nahvao' ljude i da ih zatrpaju gromadama. Ulaze usred gomila čak ako je to bespravno i nezakonito. Od 'istinoljubivosti' kipte mržnjom…
Uljudbom odjekne trublja. Zov na linč nevjernika, križarski pohod 'pravednika'. To je kao kada se gleda 'nazbilj' ljude u razbijenom iskrivljenom ogledalu. Vidi se pozornica, a zbor 'pravednika' na njoj maše barjacima i kunu se na zatvorenu, nikad pročitanu knjigu božjih zapovijedi. Njihova je nepristranost tolika da ne osjećaju čak ni smrad izmeta pod svjetlima reflektora. Gledatelji odobravaju ili zvižde prosvjedujući, ali ni to ne čuju. „Istina je,“ misle oni, „spoznavanje pravednog svijeta jedino na način kako mi to zaključujemo, a ispravno,“ prosuđuju, „postupiti jedino kao što mi to činimo.“
Stojeći tako u zboru, svatko od njih ponaosob je sam i bespomoćan pred gomilom 'nazbilj' i 'nahvao' ljudi. Odjednom otkriva da ustvari nema istomišljenika koji mu plješću odobravajući. Nijednom od tih samoživih sebičnjaka iz zbora 'pravednika' koji žive sami za sebe, pretjerano usmjereni na sebe samog i bez potrebe za druženjem. Samoživost? Ne, to nije opća dobrobit. To je samo obična predstava u kojoj su građani financijeri, tajkuni producent, mediji režiseri, a političari samo spikeri. Radnja je komedija što poriče da je tragedija koja se događa u raju: nema bolnica, nema škola, nema posla, novac ne postoji – ah Bože, pa to je o lijepa naša domovina u kojoj su siromašni uvrnuti, a imućni otkačeni. Ja pak, kada nisam u pravu iskrivim se u omiljenu pozu jer voljeti sebe je ispravno makar ne na javnom mjestu. (Ipak treba udovoljiti sebi za slučaj ako drugi neće) Obzirom da bi mi propao dan bar bez jedne banane dnevno ja… ali neću dalje. Zbog pojedinaca izokrenutost je na lošem glasu.
Osobito jedan. Neću ga imenovati. Uzalud se hvali. Da znam procijeniti dvadeset i pet centimetara znala bi se parkirati bočno.
„Dajte nam zabave i samo zabave,“ urla razulareno mnoštvo u međuvremenu dok 'pravednik' skamenjeno stoji. Zamisli su mu se sledile, a glasnice mucaju šaputanje što bi trebalo potaknuti zanos kojim bi uspješno pridobili publiku i iskoristili gomilu za vlastiti cilj – kamenovanje… Jedan jedini kamičak iz publike i znanost u ustrojstvu svijeta, a nadasve ljudskog po zamisli samoživih 'pravednika' je smrskan.
Zbog velikog broja kretena, moja sposobnost komunikacije sa ljudima 'nazbilj' je izgubljena.
Srce mi radi kao satić. U stvari čuje se samo: tak, tak, tak. Nema TIK. Kao polusatić. Ma kakav polusatić. Kao paklena mašina!!!
Što vise šutim i trpim to je veći kamen kojim ću ih pogoditi!
Ali publika je razočarana. Očekivali su tragediju punu krvavih rana, otvorenih prijeloma, smrskane glave i zdrobljene kosti.
Nekim ljudima da daš krila da odlete kao ptice u oblake od mašte, oni bi izabrali usud noja: zabili glavu u zemlju, a ti se jedi!
Zašto uvijek vjerujemo da je negdje drugdje gdje nas nema savršeno, a tamo gdje smo da ništa ne vrijedi? To je pogrešna predodžba! Vidiš smeće u tuđem dvorištu, ali ne i deponij u svom.
Pojavili su se kratko vrijeme nakon što se Zemlja nakrivila u svojoj putanji oko Sunca – kad su izumrli dinosaurusi. Fosile njihovih predaka nalazimo u pećinama. Stijene urešuju čipkom svojih molitvi od pećinskih pa sve do naših dana na zidovima stana. Izjedali su jedan drugome crijeva, a prašuma ih je progutala, zemlja progutala njihove kosti, a gumena duša reinkarnirala se u naše doba. Neki običaji odonda još se naslućuju. Tu i tamo se snalazi za svoj račun preko tuđe grbače. Korištenje vlastite razboritosti im je zakržljalo, a ako se okupe u plemensko vijeće ili zbor 'Pravednika,' doduše zastupaju posve normalno ludilo, ali se preobrate u pravdoljubivog ratnika. Takav čak na prvi pogled izgleda da je regrutiran od suludo normalnog luđaka: bezlično blijede pojave koje se uopće ne možemo sjetiti, makar ju svako jutro susrećemo na istoj postaji kad idu na posao.
Te nenormalne protuhe ne žele iskočiti u prvi plan, ali ipak, ako se ponekad okupe i uspnu na pozornicu u zboru 'pravednika' koji imaju životno geslo: „Nema kruha bez motike!“ dosadni su kao muhe. Inače su izmiljeli iz ličinke jedva prosječnih đaka, pomalo štrebera, ali ne toliko da bi ugrozili natprosječno nadarene učenike. Tijekom puberteta učiteljima su lijepili žvakaću na stolac, makar to nikome nisu rekli da ih ne bi cinkao.
Publika žvače i žvače zamisli 'pravednika' i pravi se da ne shvaća što oni žele reći, a 'žvaka od izgovorenih riječi' je gumena, ali guma je neprobavljiva. Gumena duša je osnovica 'pravednika'. Preko gume se posipa šećer, majčina dušica, Gospine trave i menta da spriječi zadah iz usta – i tek se tada može smatrati žvakaćom. Samoj gumenoj duši, dok se bavi sama sobom nema prigovora. Tijelo je suvišno. Ono je samo odijelo za dušu.
Ali neću o tijelu i duši. Pričat ću opet malčice o sebi. Da je mene netko pitao što ću biti kad odrastem odgovorila bi mu: „Neispavana.“ Nikada neću dosanjati vlastiti san!
Sad sam se probudila, uradila par vježbi (sagnula se da dignem čarape i navukla ih). Ne znam koja mi je lijeva, a koja desna noga pa neću ustati.
Ja sam glupa plavuša koja trenutno misli na NIŠTA!
U međuvremenu sam porasla, ali ne i odrasla.
Toliko sam se skupila na hladnoći da sam, evo, postala jako mršava. Zato sam deinstalira program "Zvocanje" i instalira "Zavođenje", a 'pravednik'? … e, u svezi s njim nema čak ni slovo da me ugrije, a o riječima da ne govorim.
On (kojega ću kasnije nazvati 'kameleon čednomorac') još uvijek stalno kaska tragom tuđeg razmišljanja, dosadno žive u braku i izvan njega, odjeću bira kakva pristaje uglednoj osobi koja drži do sebe, ali se poslije nitko ne može sjetiti što. Na nadgrobnoj im ploči piše: „Živio tiho i neupadljivo, a umro jer je takav običaj!“
Predstavi je kraj.
Svi imaju nekome da se vrate samo ja nemam kamo otići. Imala sam tako jednog prijatelja koji se sa mnom takmičio tko može više i dulje pričati. Pokoj mu duši.
Zaželjela sam komentar bloger-a '…..dražeN-a' i ostavila mu komentar u njegovom postu:
„Ma eto opet mene. Znaš na što me podsjetilo ono dražeN? Na: nekome prazniK, a nekome prazni (pa prije K novčani, odnosno:) novčaniK!!!“ makar sam se zaželjela okružiti svima vama 'nazbilj' bloger-ima koji ste njegovi sljedbenici pa se ne javljate samo jednom jedinom iskrenom riječi da znam da ste tu i da 'nahvao' neće prevladati.
Bloger 'kalorijski restoran minus40kg ... dražeN' se nije dao uhvatiti za ješku. Odgovorio mi je na svom blogu: „apistia: Ostajem ti ja kod svoga. Srdačan pozdrav i svako dobro!“
On i njegovi 'nazbilj' sljedbenici to drže svojim pravom, čak svojim ljudskim pravom. Nisu li oni ti koji svojom šutnjom 'nahvao' ljude održavaju na životu? Nisu li oni ti koji svojim porezima plaćaju tiraniju demokratskog ustrojstva, koji svojom posvemašnjom poslušnošću jamče jednakost i ravnopravnost 'nazbilj' i 'nahvao' promišljanja? Zbog te se šutnje 'nahvao' ljudi obrušavaju na strance, invalide, posrnule… Doduše, gađaju ih samo riječima poput njihovih političkih uzora, ali te su riječi često poput puščanih zrna. Ne čine to nepromišljeno. Tek ako naslute da je njihova žrtva ostavljena na vjetrometini, pustopoljini gdje se može kamenovati… ali zar nisam bloger-ici 'Nisi' sve rekla?
Ponizno spuštene glave pred 'nahvao' blogerima kojima nikako ne želim uskratiti gostoprimstvo jer u tom bi slučaju bila jednakoumna poput njih i ne bi za to što se odvija u utrobi blogova, u komentarima. „e, to je život!“
Jer život je 'čupav i dlakav' kao što veli jedna uzrečica i ja ga se ne želim odreći kao takvog ni sakriti pod stakleno zvono makar se pod njem krio raj nebeski sa isključivo 'nazbilj' dušama…
Ali ni ne odričem nikome pravo da tako učini!
PS
Tek u ovom slučaju za one koji su prije bloger-ice 'Nise' odlučili ne zavirivati u komentare pa, da bi posve razumjeli o čemu govorim, prenijeti ću još samo komentar bloger-a (kojeg u sebi zovem 'kameleon čednomorac' jer ubija sve čedno u meni obzirom da stalno mijenja 'nick' valjda kako bi stekli dojam da ima puno istomišljenika?), a inače ga smatram toliko malovažnim da bezimeno citiram riječi iz komentara mog prethodnog posta:
„Jedno je otići, a drugo biti gonjen. Oni koji su otišli, a lagali su da se ih gonilo (moja opaska: srednji rod kao da je riječ o stoci) su neljudi. Oni su koji su i Oluju i Bljesak zvali zločinačkom. (moja opaska: pretpostavljam da misli na politikante koji ni rat koji spominjem ne zovu. Domovinski rat.) Meni ovdje nije jasno od čije si ti imala strah, od hrvatske strane sigurno to nisi mogla imati. (moja opaska: ne plaše me ni 'nahvao' ni 'nazbilj' ljudi što je jedina podjela koju priznajem za ljudski rod) Objasni to bez filozofiranja. (moja opaska: Ah kakav đentlmen – glupa plavuša koja promišlja?!)“
Stvarno o čemu razmišljam? Da li o tome da za razgovarati sa pojedinim 'nahvao' ljudima da se moram se spustiti na nivo neandertalca? Da s tupanima treba oštro? A treba to znati, zar ne? Da li takvo što zna glupa plavuša? Problem je u tome što se znanje ne treba učiti na greškama nego na grješnicama. I kamo nas to vodi? Dovodi nas do spoznaji da je netko je rođen da stvara probleme, netko da ih rješava, a netko je rođen problematičan ili kao problem sam po sebi. Ali problem na stranu: ja imam tepih ispod koga svaki problem stane. Mene pometanje pod tepih niti vrijeđa niti ljuti. I znam da pas ne zna mijaukati, da mačka ne zna kukurikati, a pijevac ne zna lajati. Pa, ah da: „e, to je život!“ u kome 'svaki problem ili loš primjer može poslužiti za zaboravim puno groznije i zlokobnije događanje' u vlastitom životu, a zbog čega sam, sve u svemu, zahvalna onom 'nahvao' bloger-u. Skrenuo mi je misli daleko od rečenice korištene za naslov.
„E, to je život!“ – čujem te, dobro te čujem blogeru 'NF' kako to ponavljaš smiješeći se, a znam i da bez grijeha nema osmjeha!
Post je objavljen 28.12.2013. u 14:03 sati.