O čemu ja to govorim? Ovo nisu ni sanjarenja ni ružičasti snovi. Ovo je opanjkivanje, obeščašćivanje, optužba same sebe. Ovo nisu ljubavni jadi kakvi se više-manje ovako ili onako ipak riješi ako ikad privedu izopačenog ljubavnika koji kaže:
„Gospodine viši istražitelju, nisam je silovao. Ona je htjela.“
„Kako htjela, kad je govorila: neću, neću…“
„A ja 'kontao' da govori da ne želi ostati nevina?!“
Ne, ovo je nešto što se nije smjelo dogoditi, pljuvanje u lice čovječnosti, noga u stražnjicu razboritosti, dobroti, plemenitosti uljuđenom ponašanju, ljubavi bližnjeg svog… čemu god pripisivali da je pečat ljudskog srca. Ja ću zaplesati na glazbu zvučnu kulise što dopire iz mojih snoviđenja, možda malko nezgrapno, ali plesat ću vam. Plesat ću vam poput cura oko šipke u ozloglašenom noćnom lokalu, plesat ću pred vašim razrogačenim pohotljivim očima dok vam iz kutova polu razjapljenih usana cijedi slina…
Da bi plesali prvo morate pokrenuti tijelo. Morate se izvijati i pritom pomalo slijediti glazbu. Ne treba znati plesne ili baletne korake.
Važno je željeti plesati.
Prema tome uvijanje oko šipke je isto tako ljubavni ples. Ja sam plesačica kao balerina koja na kazališnim daskama predočava ljubavni zov u baletu „Labuđe jezero“.
Ja u svojim mislima zamišljam kako plešem za svog voljenog. Voljela bi kada bih plesala pred njim. Bilo bi mi drago i da bolje i skladnije plešem, ali onda možda prsti nesuđenih ljubavnika ne bi uzdrhtali od požude da me dotaknu i osjete silovitu strast vatre što je treba ugasiti pa mi ne bi u grudnjak ugurali novac.
O da, to je način na koji dolazim do sredstava za život: potičem ljubavna sanjarenja mada ne mogu poreći zanosne trenutke jave u kojim sam obnažena u zagrljaju golog ljubavnika plesala usporenim ritmom novogodišnjeg plesa u Beču na otužnu glazbu uličnih svirača što dopire kroz zatvorene kapke prozora sobe iznajmljene za jednu noć nakon kojih slijed dugi razgovor u krevetu kao ljubav što prikladnije opisuje naziv 'platonska ljubav'.
O da, doživjela sam ili odviše bliske ili nedovoljno bliske krajnosti ljubavnih susreta bez 'nepodnošljive lakoće postojanja' koju zaziva Milan Kundera, a za kojom i ja toliko žudim i htjela bih je okusiti jer… jer pohlepni, grabežljivi i nezasitni ljudi koje ne može zadovoljiti obilno zgrtanje su bolesnici baš kao i oni koji se odriču svega i gladuju!
Post je objavljen 13.12.2013. u 11:30 sati.