Gdje ima scene,tamo treba postajati i publike. Gdje ima publike, tamo treba postojati i scena. 90 posto ljudi na demo sceni nemaju svoju publiku. Imaju demo bandovi koji su ulozili sve pare, znanje i iskustvo u jedan singl i video i “one hit listenere” koji ih zaborave prije nego li uspiju dogurati do 30 ljudi po koncertu. Potpuno ista slika vlada preko 17 godina u demo kanalizaciji, gdje tu i tamo neko pljune u kanalizaciju, tek toliko da vidi hoće li mu pljuvačka ostati plivati po površini. E ta površina je vrh domaće demo scene a pljuvačka nagrada autorima koji pokušavaju dati svoj doprinos glazbenom izričaju na ovim prostorima. Stalna i odgojena, kao i školovana publika kod nas je rijetkost. Ako i postoji, stiče se godinama i kroz sve psihološke faze razvoja nekog autora/umjetnika/banda. Svoju publiku imaju Arsen Dedić, Zdravko Čolić, Zoran Predin, Đorđe Balašević, Kemal Monteno, bez da televizija ili mediji općenito nešto posebno izreklamiraju njihove uratke. Druge mediji pumpaju i pumpaju pa se isto tako napumpava i publika koja je napumpana toliko dugo dok traje pompa oko napumpanosti samoga autora.
Ta relacija je krajnje čudna i većinski se zadržava samo na prostorima Hrvatske, Bosne, dijela Slovenije, dijela Srbije, Crne Gore i dijela Makedonije. Dijelovi navedenih država njeguju još onu staru spontanu nit još od druge polovice 60-ih pa preko 70-ih do sredine 80-ih godina, gdje pratiš ono što ti je dobro i njeguješ to što ti je dobro jer ti nešto znači u životu. No pošto danas ljudima malo toga nešto znači u životu, van pumpanja ego obrasca i hedonizma te željom za brzom i lakom zabavom, pšrenesenu sliku toga imamo i na estradnoj i na poluestradnoj (rock) sceni i na “underground” demo sceni.
Kada se scena ogoli ko naranča, ostaju:
-Licemjerje
-Zadrtost
-Podmetanja
-Podmuklost
-Želja da susjedu crkne krava, pokvari se traktor, izgori imanje i propadne band.
To su karakteristike domaće scene. Većinski.
Balkanski mentalitet koji se kroz politiku i religiju očitovao kroz velove prohujalih stoljeća, zadnjih 70-tak godina kroz glazbu je počeo ispoljavati upravo one “vrijednosti” koje su krasile i još krase kompletan regresivan pattern koji nas drži mentalno prikovane na ovom malom poluotočiću zvanom brdoviti Balkan.
Na ovim prostorima oduvijek je bilo glazbenika koji su krenuli od nule, svojim talentom prokrčili put do nekih početaka slave i…stali. Štaviše, stali, vratili se natrag odakle su krenuli, misleći da su još uvijek na poziciji na kojoj su stali i sa koje su pali brže nego onaj lik što je nedavno ušao u Ginesovu knjigu rekorda, skočivši sa par desetaka hiljada metara…i sletio na zemlju.
Uvijek mi je bio fascinantan taj pattern, bilo da se radilo o ljudima koji su došli van i vratili se brže nego su otišli, bilo da su bili zapaženi od strane nekih svjetkih rock atrakcija, koje su odbijali riječima: “pa ko su oni da ja dođem medju njih?! pa ja sam Zele…ovaj…Šele…ovaj…Žele!”…nazovimo ga bilo kako.
To je ona paradigma koju sam opisao u vicu o Muji i Majklu Đeksonu u jednom od prošlih članaka. Nije bitan ishod…bitno je kurčenje. Nije bitno cijene li te u svijetu. Bitno je da susjedu pokažeš da imaš veći kurac, bolju pičku za jebanje, veći traktor i jedno dva ara zemlje viška…tek toliko da oko nje digneš bodljikavu žicu.
Recimo, poput mentalne žice oko prostora bivše Juge, gdje ruralni mentalni sklop sa nijansama pasivno agresivne ili agresivno pasivne psihopatije (preciznije: sociopatije) vlada ovdje od davnina; od careva, kraljeva, kljazova i knezova, voždova, volođa, lordova, grofova i vladivođa…Sve je to isti kurac u virusi koji se širi mentalno duhovno kognitivnim putem i kroz te kanale prijeti da svijetu pokaže novu sintagmu: “uspjehoretrogradnost”.
Ta “uspjehoretrogradnost” je paničan strah balkanskog čovjeka prema bilo kakvoj vrsti samopotvrde a da ona ne proizlazi iz najnižih poriva, hedonizma i ispoljavanja najnižih nagona. Dakle, nebitno je jer se ovdje radi o “Ibro Dirci koji harmoniku svira na ćaršiji”, ciganu trubaču koji svira “Srbijanće” u raspomamljenim svatovima, gothic rock klavijaturisti koji na synthu razbija tamne korale ili death metal bubnjaru koji smatra da uz svu nedeathmetalnu muziku u paketu mora dolaziti i dildo. Ruralni mentalni sklop ne bira “veru i naciju”, ne bira količinu umjetničkog integriteta, ne bira glazbene žanrove…bira samo nedostatak percepcije i osnovnih rezona. Plus, naravno, duboku ukorijenjenu težnju da se iz svake pite kad tad napravi govno a i svakog vida umjetnosti obrtničko generičko smeće. Tek tad, ali samo tad…dobit će se forma koja će zadovoljiti prosjećnog glazbenog konzumatora sa prostora ex-Juge (a i šire), jer takvom konzumatoru nije bitno jer nešto “diridiriride”, “fiju miju miju ciju” ili “đ đ đ đ prl prl prl vau vau vau” i da li netko pjeva turbo folk “Zbog tebe sam sekao vene dok gledao sam druge žene” ili death metalni kanibal korpsovski “Kurvo, pička li ti materina, pojebat ću te sa slomljenom čašom”…pošto se na prvo danas bez problema izmiksa death metal pozadina a na drugo turbo folk pozadina…Taman negdje na pola puta do Pere Deformere (koji je jedina pozitivna stavka u tome).
Razlika između estradne drkaone i urbo drkaone je ravna nuli. Razlika između etabiližiranih imena domačeg rocka i demo rocka, jednaka je nuli. Razlika između mentalnog sklopa između tih “struktura” jednaka je nuli.
Razlika u pristupu gdje nitko ne jebe nikog a svi jedni druge tapšaju po ramenu i “žele im uspjeh” (čitaj: sa se susjedu pokvari traktor i crkne krava)između estrade, urbo estrade i underground demo scene, ravna je nuli.
Dakle, u zadnjih 50 godina na ovim prostorima nije se ništa promijenilo. Osim činjenice da je jedina konstanta u svemu ovome – nula. Ujedno i broj Balkana. Nema plus; nema minus…nema gore…nema dolje…nema pravo…nema krivo…samo…nula! Jer sa nulom ne možeš fulati kako god da okreneš. Bilo što da pomnožiš ili podijeliš sa nulom ostaje nula…ta…ogromna asimilirajuća borgovska sfera koja izjednačava bilo kakve vrijednosti i značenja i oduzima im sufiks i prefiks. Ukratko, balkanska glazbeno mentalna scena – raj za nihiliste. One bez rezona, naravno.
Ostaje pitanje, ima li pojedinaca koji su vani stvarno “uspjeli”? Ima…To su individue koje su u glavi i geografski totalno odjebale ovo područje pretakanja iz šupljeg u prazno, otišli van i postali članovi manje ili više uspješnih sastava i projekata. U tišini…bez pompe…bez kurčenja i bez ega.
Postoji kroz povijest jedna solidna ali minorna manjina inteligentnih i visoko emotivnih ljudi koji koju su kroz tekstove pokušali u magli minulih desetljeća ukazati na neke stvari, poput tragično skončalih Branka Čopića ili Antuna Branka Šimića, preko umjetnika svih profila, do samih glazbenika koji su pokašavali svom izričaju dati neku univerzalniju ekspresiju, od šansonjera do rock i cover sprd folk rock glazbenika. Ili je nagomilana patnja dovodila do bolesti ili do dizanja ruke na sebe. Zato, ako se ubrajate u tu kategoriju, osjećajte se slobodnim “izdrkati primitivnoj i priglupoj sredini u usta” i nemojte pritom biti niti suptilni ali niti kvazi direktni. Budite vi.
Iskren i decidiran po stavovima na domaćoj sceni je Siniša Vuco. Taj čovjek je sinonim iskrenosti. Radi bez beda najgoru kuruzetinu i najtvrđi metal i jedno i drugo napravi kako spada. Ne srami se sebe i uspješno ide kroz život sa balansiranim suprotnostima u sebi. E to je stupanj koji treba postići. Zbog toga je Vuco veći metalac od 99 posto demo brijača koji su si uvrtjeli u glavu kako su “underground”, “true” i posebni. I zato je Vucino Živo Blato veći metal od svih hr hard / heavy rock metal bandova. I zato Vuco može kad hoće snimiti neki underground projekt koji će otkriti mala nekolicina fanova (kao štoje je bio slućaj sa Witchcraft power metal projektom izdanim u Sloveniji sredinom 90-ih).
Volim li Vucu? Ne previše. Fascinira li me Vuco kao osoba? Ne baš. Respektiram ga kao pojavu. Ali pošto ne gledam kroz prizmu sviđanja i nesviđanja, ostajem slobodan o Vuci zaključivati skoro pa objektivno, neopterećen vlastitim ukusom i afinitetima.
Druga osoba koja je toliko jednostavna i iskrena i bezobrazno direktna i jednostavna, je Dražen Zečić. Čovjek se kroz život najeo govana i teškom mukom prokrčio put na domačoj estradi, posrčići preko posrtavljenih nogi i zlih jezika… Da ne bi ispalo da nema ljudina na narodnoj estradnoj sceni. Ima. Ljudina ima svugdje. Zečić, Grdović….malo ih je al ih ima.
Kao što svugdje ima i seljačina.
Seljačine su podjednako zastupljene i u estradnim mainstream vodama i u “underground” demo vodama.
U Hrvatskoj se svake godine priređuje hrpa demo festivala iz koje nikad ne ispliva niti jedno ime da bi “pomelo” sve pred sobom, pa zakljucujem ili da su ti festivali u kurcu, ili da su bandovi u kurcu, ili da su i jedni i drugi u kurcu ili da se nalaze u krivoj sredini, ili da su zajedno sa tim krivim podnebljem u kurcu. Nesto od toga sigurno je.
Problem sa kojim se recimo danas suočava rock, alter i metal demo scena je što ljudi na sve načine pokušavaju upakirati svoj lokalni mentalni sklop i ostale nedostatke, pa ako band nije baš svirački potkovan, onda će drugima nabacivati kako su svi osim njih “neikreni”, “melodizirani”, “nepotrebno komplicirani” dok, su naravno, samo oni “na pravome putu”. Sa druge strane, ako je band pretehnički a nema baš talenta za aranžiranjem, prije ili kasnije će početi tražiti bauka u “minimaliziranim autorima”, “prepičkastom stilu”, “neikrenosti” itd. Dakle, kako god da se okrene, uvijek “oni drugi” ispadnu “pederizirani”.
Kvazi ideologija. Bilo je i bit će je!
Upravo u tome je problem. Bilo kakav nedostatak podrške uvjetovan traženjem vlastita kurca u određenim vrstama glazbe i traženjem nedostatka tuđih kuraca u drugačijim vrstama glazbe, iz hrvatskih demo glazbenika (barem 75 posto njih) stvara iskompleksirane kvazi individue na granici komedije i apsurda.
Naravno, ne treba ni govoriti da su “muškost” i “muda” ostala u nekim drugim vremenima, dok su se pojedini bandovi i autori iz margina uzdizali ljubavlju prema onom što rade, a za to su trebala muda. Kao što i danas trebaju. samo što ih danas fali. Upravo zbog tog faktora “pederastije” koji u kalup “primanja i davanja” stavlja panjeve sa psihopatama, budale sa nenaslušanima, i isfrustrirane sa glupima. Zapamtimo: “pederizam” u glazbi uvjetovan je željom pojedinca da se puno dere a malo radi, puno projicira a malo percipira i puno traži vlastiti kurac ali zasigurno zna da drugi istima nedostaje. Pravo Konani Barbari, nema šta!
Pustimo psihologe i konotacije da je onaj pravi pederizam u stvari kod muškaraca kompenzacija nedostatka očeve ljubavi, a kod žena majčine ljubavi u djetinjstvu; i zašto se zamarati sa time kad je oko nas sve ionako puno falusnih simbola (gitara, mikrofon, bas gitara, bubnjarske palice, štanga za striptiz…) pa je nekako čudno kako svi ti silni pobornici “glazbene muškosti” najčešće sline upravo za artefaktima koji bi arhetipski kod pripadnika muškog roda mogli obilježavati latentnu pederastiju…
Zajebana je ta psihologija…u svakom slučaju.
Dakle, muda i srce sa kojima se radilo nekad danas su svima gotovo nedostižna.
Jednoj, recimo, kvazi gotik pevaljki koja je popušila kurce dvojici članova nekog kvazi gotik banda, pogledala “Tvajlajit”, pročitala Anu Rice, naštrebala 20 stranica wicca priručnika i čula da postoji “neki kul lik po imenu Alister Crouli” (koji je ionako volio šiparice jebati u svim pozama, proglašavajući ih svojim “skarletnim ženama” i davajući im “kozmičke i mistične” namjene; istina, di ćeš veću “kozmičku namjenu” kod grupika, od golog percipiranja grupika i glazbenih sponzoruša kao sredstava za natakanje na kurac?!), ne može niti primirisati perfekciji i stupnju decidiranosti kakve su gradila kultna imena poput Fields Of The Nephilim ili Siouxie And The Banshees. Zašto? Jer nema alata da to postigne. Jedini talent koji je konzistentan je talent za pušenjem kurca. Glas je tu u potpuno drugom planu. Ako ga uopće kao glasa i ima. Kvazi gotik pevaljka ovdje je samo kap u moru sličnih primjera. Mogao sam umjesto toga reči: kvazi funky pevaljka. Ili kvazi narodna pevaljka. Ili kvazi rock pevaljka. Ili kvazi pop pevaljka. Ili kvazi jazz pevaljka. Ono što sam htio istaknuti je: razlika između glazbenog skladatelja i izvođača sa dušom i oruđa bez duše je ogromna i pametnom i više nego evidentna… Pametnom…
A oruđa bez duše ionako sve rade kroz sferu felatia.
Kao što se lokalnim glazbenicima koji zagrebu van, “duša uvijek ište put natrag”; do prve lokane kafane.
Što me vraća na 90-te i podrumsku scenu jednoga maloga provincijskoga grada, gdje nekoliko lokalnih ostarjelih “zvijezda” sjedi, svatko za jednim stolom, ispred njega piva i čik izgoren do pola. Svaka “legenda” za stolom,zadubljena u misli biva prekinuta s vremena na vrijeme nekom opaskom sa susjednog stola. “Sjećaš se”, upita majstor legenda sa susjednoga stola, “kad smo svirali u Virovitici 81-ve godine?”. “naravno da se sjećam”, odgovara drugi ponosno, te nadopdaje: “bila ona gluhonijema koja je ostala s nama nakon koncerta…Ona meni enh-enh-enh…A ja njoj: sta enh enh? i paf na kurac nabijem”, na što se cijela kavana, svih osam stolova sa ukupno osam ljudi, grohotom nasmije. Slijedeći tren struja svijesti svakoga povede opet svojim tokom.
Da, to je domaća (demo) scena. Jebanje gluhe sponzoruše, koja ide gledati band koji ne čuje i kasnije glazbenicima koje nije rezonirala ide davati pičke. Podsjeća li vas ta kurva na nešto? Moglo bi joj ime biti, recimo…Estrada?!
I opet dolazimo na ono: dok vani ljudi odlaze iz malih sredina i obogaćuju svoja životna iskustva, kod nas ljudi teže tome da bilo kakvo globalno iskustvo što prije sasjeku u korjenu i (p)ostanu ono što su oduvijek zapravo i bili – lokalni paraziti; i ono čemu su oduvijek zapravo težili – lokalnom parazitluku. I ispoljavanju svog lokalnog ega.
Tek nakon toga dolaze netalentiranost i dilentantizam.
Tonac koji u 20 godina ne zna namjestiti zvuk na koncertu, udruge koje u 10 godina ne znaju organizirati normalan koncert. Glazbenici koji u 15 godina ne znaju pjesmu odsvirati bez filozofije i kompliciranja…Organizatori koji ne znaju jedan festival složiti bez pompe i bruke. Sve je to dio lokalnog mentalnog sklopa koji se širi na regionalni mentalni sklop i na kraju se dobije kratak spoj na krajevima vodiča. Kratak no svejedno dug za jedan životni vijek jednog podneblja kojemu 100 životnih vijekova neće biti dovoljno da ostvari nekakav vidljivi napredak.
Ili kako se u narodu kaže: “sam je sebi kriv sto posto, seljak bio, seljak osto!”
Ostaje još samo jedna misterija da se razbije. Kako uspjeti? Odgovor je vrlo jednostavan. Imaš talent? Pa…baš i nemam. Imaš minicu? Pa baši ne. Voliš primati i davati? Pa baš i ne. Pa onda šokiraj glupu javnost glupostima koje će ionako sama glupa javnost popušiti. Radi priglupe tekstove, pokušavaj se raditi pametan i drugačiji na način da svima pokazuješ kako si u stvari isti kao i oni ali sa razlikom što ti glupost seže smo toliko dalje da uspiješ drugima glupost i debilitet predstaviti kao nešto šokantno. Način nije bitan. Recept se ionako kuha sam od sebe. A sastojke svi imaju u sebi.
Dalibor Mladenović (8.XI.2012.)
Post je objavljen 10.12.2013. u 19:09 sati.