Americki reperi su osamdesetih ozbiljno tekstovima
ugrozavali integritet drzave kod crnih glasaca. Svi
odreda su komercijalizirani i izgurani u korporacijske fotelje. Otrovni tekstovi su nestali i sve se svelo na “u bejbe…ou..jeah….ou….
bejbe”….Naravno, daleko od lezernosti i genijalnosti Barry White-a ili Isaaca Hayesa. Jednostavno, debilana za crne mase koje ionako zele MTV / teen sapunice / supermarket šoping debilane.
Tako da, zamjenivsi nabrijanog crnca (sa povecom urom na prsima koji ispljuvava subverzivne tekstove i izigrava antipoda kompletnom americkom sustavu, pozivajuci se na Malcolma X-a), ili repera glumca (koji je usavsi u beverli hils kucu u seriji u glavi trajno ostao na beverli hilsu), sa madafaka crncinama sa lancugama po sebi, prstenjem kao iz filma Richochet i automobilima sa skacucim felgama (dok ih okruzuju tri crne kuje, drmaju nauljenim guzicama i izbacuju sisurine), koji repaju o drogi, pickama, jebanju, pusenju crnih kuraca od crnih i bijelih kuja itd… te obradjuju uimbecilnim recitalima sve od klasika baroka do americke himne…dobilo se stanje (sve)opce katatonije u kojemu su izbrisane granice izmedju glazbe i šunda, govna i onoga sto bi trebalo prezentirati kulturu jednoga naroda.
Da su i crni robovi na plantazama pamuka znali da ce se refren “kumbaja” koristiti kod nosno napuderirane
crncine kriminalca koji mase utukom po spotu i prijeti se jebanjem svih crnih picaka u kvartu, mislim da bi prvim brodom pobjegli nazad u Afriku. A Linkoln dozivio kraj dugog zivota zguzen u administrativnoj fotelji bijele kuce…
Da netko izmislim vremeplov, jedna od prvih stvari bila bi odlazak u 1988 i kidanje Salt N Pepinog diskografskog ugovora…jel tu pocinju sranja sa niskobudjetnim ritmovima, imbecilnih tekstovima sa aluzijama na seks i srozavanje crnacke kulture do samog balcaka korporacijskog kurca.
Slicno se dogodilo i sa turskom manjinom u njemackoj. Svakog dana sve nezadovoljniji Turci najednom su se poceli pojavljivati na njemackom MTV-u, akcionim serijama, talk souovima, modnim emisijama. Ne kazem da je to lose. to je super. Pitanje je: zasto od pocetka nije bilo tako?
Ili da je novo valni pokret ranih osamdesetih kod nas docekan sa puno vecim olaksanjem nego djelovanje
filozovsko politicke Praksis grupe koja je britkim perom osrtavljala traga u strukturama onoga vremena. Nemojte se zavaravati da svakoj glazbenoj promjeni nije prethodila politicka pozadina. Je. Itekako. Je i itekako.
Sve ima politicku pozadinu. I uspon karijere legendarnog crnog radio i tv voditelja te stand up komicara Peteya Greena uvjetovao je dogadjaj sa Martin Luther King Juniorom, oreciznije, njegovim ubojstvom. No vec se ranih sedamdesetih vidi razdvajanje crne kulture na iskrenu kulturu i na showbiznis koji daje guzicu gdje stigne i kad stigne, za pet minuta slave. Na jednoj strani stara garda – Petey Green. Na drugoj strani nova garnitura – Dewey Hughes. Oba uspjesna DJ-a, oba ljudine. Samo sto je ovaj drugi imao nos za biznis i pretvaranje crne kulture u nesto od cega ce svi imati koristi. Sto 70-ih i 80-ih, u doba vladavine soula, r `n` b-a, funka, disca i popa i nije bilo toliko lose, sve dok su se radile kvalitetne stvari i aranzmani sa klasicnim prizvukom, mozda ponekad i previse pompozno dotjerani i nakiceni.
U ono vrijeme, nije bilo bitno da li James Brown, Bobby Brown, Ike Turner na sredini pjesme kazu: “yeah, baby”, onim crnackim glasom koji izdvaja crnce od ostalih kao sto James Earl Jonesovske naracije izdvajaju crni bas od ostalih, ma koliko Sean Connery, Cristopher Lee i ostali bijeli “bas vokalisti” pokusavali biti vrhunski naratori.
Crna kultura dala je u zadnjem stoljecu predobrih i
pregenijalnih antologijskih stvari, a dvadestdvogodisnja dominacija automobila sa skacucim felgama, seljacina obavijenih u dim metha koji seru jedne te iste stihove i natjecu se tko ce budalama prodati fascinantnije “yeah” ili “mada faka” (pardon, to su Ice T i Ice Cube itekako progurali u serijama pa nema vise potrebe za natjecanjem, pogotovo ako “mada faka” ispljuje crni policajac u seriji…), ocito polagano dolazi do svojega kraja, jer je na patnjama crnog naroda i diskriminaciji istoga zaradila ogromne novce. Red je na neki drugi narod ili kulturu…kineski boogie, indijski honky tonk, indijanski avantgatdni dance…Naci ce industrija vec
nacina da smisli nesto novo i nepredvidljivo.
Kao sto je crni menagement zaradio na crnim izvodjacima koji su opet zaradili na crnoj patnji i crnoj povijesti, tako je i kod nas desni menagement zaradio na desnim izvodjacima koji su zaradili na desnoj ideologiji zbog koje je ionako narod u proslosti patio – i “desni” i “lijevi”. I u sredini.
Na americkom MTV-u “yeah, jumping car, bejbe, ajm gona mejk svit lav tu ju end den fak ju lajk ju dizerv it, bič”, na engleskom: “u bejbe, ven aj si jor blek fejs, ju ar maj karamelllllll”, na njemackom: “ih, Ismajel, libe dih, vate fur mih, ih glaub ih bin fur dih, naturlih”, na balkanskom: “ova mala mi je je be na” ( ovdje govorim vecini, ne o manjini naravno, ali ne rasnoj ili nacionalnoj nego paradigmatskoj)…Tako da, svugdje se cuju isti stihovi, isti ritam i isti nedostatak melodije i talenta, puni “poezije” i djelova na koje bi se mister Green, predvodnik P-Town pokreta, danas okretao u grobu i rekao kao onomad na najvecem talk showu u americi, “Tonight Showu”: “nista od ovoga…niste vi jos spremni na P-town!”
http://www.youtube.com/watch?v=fHBy4ylJckw
video
Dalibor Mladenović (20.IX.2012.)
Post je objavljen 10.12.2013. u 15:42 sati.