Kiša je nastavila povremeno padati. Noći su uglavnom bile kišne na Rarotongi kada bi me velike kapi udarajući snažno na limeni krov mog guesthousea znale trgnuti iz sna. Noću je znalo pasti toliko kiše da sam imao dojam kao da će odnekud s planina stići bujica vode i odnijeti sve ove krhke kućice uz obalu, uključujući i moju. No, čim bih se zaista probudio oko šest ili sedam ujutro, vani me uvijek čekalo sunce, a kiše danju bile su rijetka pojava.
Tog dana noćne kiše nije bilo, no nije bilo ni sunca. Nebo su prekrivali oblaci, ali ne oni prijeteći sivi. Ovi su bili bijeli i bio sam uvjeren da kiše tog dana neće biti. Oblaci su sakrili sunce pa je i temperatura bila vrlo ugodna, negdje koji Celzijac iznad dvadeset. Učinilo mi se kao odličan dan za na trenutak udaljiti se od plaže i krenuti u one planine koje zapravo čine veći dio otoka. Poput većine otoka nastalih vulkanskim ili tektonskim djelovanjem, Rarotonga ima u svom središnjem dijelu planine bogate vegetacijom, a oko njih uski nizinski obalni pojas u kojem i svi stanovnici žive. Nisu to visoke planine. Najviša ide tek do 650 metara visine. Ali s obzirom na toliko plavog oceana oko njih, zelena boja planina kontrastira svoj toj vodi i zapravo vara oko promatrača čineći te planine impresivnijima i višima nego što zaista jesu.
U šest ujutro bio sam na autobusnoj stanici, samo da bih ubrzo saznao da ne postoji bus u šest, već da prvi oko otoka počinje kružiti u sedam. Izgubio sam taj sat na internetu, a onda napokon uhvatio bus u sedam koji me odveo natrag u Avaruu. Naravno, bio sam jedini putnik u njemu. Kako na Rarotongi ništa ne počinje raditi prije deset, sedam ujutro je vrijeme kada većina otočana još debelo spava.
Nije pametno krenuti na treking praznog želuca pa sam u Avarui u čuvenom Waffle Shacku u sebe ubacio ogroman vafl sa sladoledom i svježim voćem. Boljeg nisam jeo ni u Belgiji. I o da sam krenuo. Baš je tada kišica lagano počela sipiti, ali ništa što bi mi moglo stvoriti probleme. Deset minuta kasnije je prestala. Početak tzv. cross-island treka bio je vrlo blizu glavne luke u Avarui odakle je asfaltirana cesta vodila kroz dolinu Avatiu prema planinama. Taj asfaltirani dio je bio ravan pa sam se odmah ponadao da bi ovo planinarenje moglo biti puno lakše nego sam mislio. Cesta je prolazila kroz polja raznih povrtnih kultura u kojima se voda iz obližnjeg potoka obilno koristila za navodnjavanje. Osim povrća, s obje strane ceste, puno je i drveća papaja. To drveće ima visoko, ali usko deblo, a na vrhu su mesnati listovi nalik na smokvine samo daleko veći, poput divovske smokve. Ispod listova, slično kao kod kokosa, nalaze se plodovi papaje. Ovi plodovi su bili zeleni. Zreli su odavno završili na nekoj od otočnih tržnica gdje se prodaju za po dolar ili dva, dok je u supermarketima cijena jedne papaje i dvostruko veća.
Bilo je uz cestu i mnogo domaćih životinja: uz uobičajene kokoši, tu su bile i koze, krave i svinje. Prvi put sam ih vidio na otoku. Nisu to bila nekakva velika krda, već usamljeni primjerci. Nisam vidio niti jednu gusku, patku, puricu, ovcu, ali ni zeca, lisicu, vepra ili neki drugu šumsku četveronožnu životinju. Kako sam dublje ulazio u dolinu Avatiu, to su drveća oko mene postajala sve gušća i sve su više zaklanjala svjetlost. Počelo se pojavljivati sve više komaraca, mušica i malenih paukova. Velike paukove nisam vidio, kao ni zmije ili velike guštere. Najveći gušteri bili su sedam do osam centimetara dugi, a mnogi su imali zanimljive boje. Posebno me se dojmila jedna vrsta koja je po leđima duž tijela ima bakrenonarančastu liniju, a rep je imao različite nijanse plave i ljubičaste boje i svjetlucao je na svijetlu. Naravno, cvrkut ptica pratio je moje planinarenje. Uglavnom su to bile crne ptice, izrazito žutih nogu i kljuna te područja oko očiju, s po jednom bijelom točkom na svakom od krila, kojih je na Rarotongi posvuda bilo toliko poput vrabaca kod nas doma. No, u planinama Rarotonge bilo je i mnogo ptica koje su bile skroz bijele poput golubica. A jedna, također bijela, koja mi je u jednom trenutku preletila preko glave, imala je toliko dugačak i uski bijeli let da je izgledala poput stvorenja iz Avatara.
Pola sata nakon što sam se iz luke u Avarui uputio cestom prema unutrašnjosti, asfalt je polako počeo nestajati. Prvo su to bile rupe iz kojih je počela izbijati trava, pa onda malo veće rupe koje ni trava nije mogla pokriti, da bi na kraju ostao samo makadam. Ubrzo je nestao i on, a ja sam se našao na puteljku usred prašume. To je svjetlosti bilo već puno manje. Neka od drveća imala su toliko debela debla da mora da su bili nekoliko stotina godina stari. Trebalo bi barem troje ili četvero ljudi da ih obgrli. Posvuda je bilo njihovo korijenje, isprepleteno poput čipke, a koje mi je zapravo olakšavalo uspon koristeći ga potporanj. I debla i grane bili su redovito obrasli raznim lišajevima i mahovinom, a nerjetko su se neke veće parazitne biljke smjestile u njihovim krošnjama. Puno je bilo i raznih vrsta paprati. Oko mene prevladavala je zdrava zelena boja.
I vrijeme je sada unutar prašume bilo drugačije. Iako su krošnje drveća priječile put svjetlosti, primijetio sam da je sunce uspijelo razgrnuti oblake, a čak su povremeno i neke zrake sunca uspijevale se probiti kroz krošnje prašumskog drveća. Iako kiša prošlu noć nije padala i, uz izuzetak nekoliko mjesta uz potoke, tlo je bilo suho, vlažnost zraka je bila vrlo visoka. Na obalnom pojasu Rarotonge svaki od dana mog boravka na otoku temperatura se dizala do maksimalnih dvadesetosam Celzijaca i bez imalo vlage. Čim sam kročio u prašumu, kao da sam kročio u drugi svijet, i zbog vlage istog trenutka orosilo mi se tijelo.
Vrlo brzo od mog ulaska u prašumu započeo je uspon. Bio je to i te kakav uspon! Ako usporedim s nagibom zagrebačke uspinjače, ovaj je nagib bio puno veći. Od oka mora da je imao osamdeset stupnjeva, a na mjestima je bila gotovo čista vertikala da sam morao koristiti korijenje drveća i na sve četiri penjati se gore, što je gotovo nalikovalo 'rock climbingu'. Proklinjao sam sebe što sam krenuo na planinarenje preko otoka, istovremeno znajući, kao što to uvijek biva, da ću na kraju ipak biti zadovoljan samim sobom. Ako ne isti dan, onda barem za koji dan, nakon što se slegnu emocije. Sjetio sam se Winstona Churchilla koji je Englezima uoči Drugog svjetskog rata ponudio krv, znoj i suze. Znoja je tog dana u borbi s rarotonškom prašumom bilo puno, isplakao sam se u sebi, alk krv je hvala Bogu izostala, iako sam imao jedan pad na skliskom predjelu uz jedan od potoka. Završio sam s povrijeđenim egom i malo blata na guzici.
Mimoišao sam se tek sa šačicom ljudi. Svi su samostalno planinarili u smjeru sjever-jug prateći kao orijentir narančaste plastične trokutiće tu i tamo čavlima pričvršćene za debla drveća.
Trebala su mi oko dva i pol sata da dođem do vrha i odmorim svoje umorne noge, koje su se u jednom trenutku od napora počele i grčiti. Dobra je ovo vježba za predstojeću skijašku sezonu, pomislio sam. Još jedan treking negdje na Novom Zelandu i spremam sam za bijele padine Europe i Sjeverne Amerike.
Vrh uspona je tzv. Igla (Needle), velika stijena koja poput igle viri iz zelenila na otprilike četiristo metara nadmorske visine. Uspon na vrh same Igle nije bio moguć, ali zato sam se pridržavajući se lancima i konopcima s prebacivanjem težine na noge koje su se odgurivale od stijene iznad ponora uspio uspesti se na pola puta do vrha. Dalje se nije moglo. Pogled s Igle me malo iznenadio jer s obale nisam bio dobio dojam da je na Rarotongi toliko planina. Poput gusto istkanog zelenog tepiha šume su prekrivale Rarotongu, a s mog vidikovca vidjele su se i obje obale otoka i plavi ocean i valovi koji se razbijaju na koraljnom grebenu: s jedne strane sjeverna obala odakle sam krenuo već je bila poprilično u daljini; s druge strane južna obala, moj cilj, sada se činila ne tako dalekom.
Spust je naspram usponu bio dječja igra, iako su i tu noge u par navrata htjele otkazati poslušnost. Puteljak je vodio natrag kroz prašumu, pa kroz velika polja paprati, koja su se izdaleka činila kao livade, zatim nekoliko puta preko potoka, da bi naposljetku završio kod vodopada Wigmore, koji je više izgledao kao da je netko pustio mlaz hladne vode niz stijenu. Ta se hladna voda onda skupila u prirodnom bazenu u koji sam bez puno razmišljanja uskočio onako znojan i blatnjav. Voda je bila nevjerovatno osvježavajuća u tom trenutku. Pa iako bi neki rekli da je prehladna, njenih devetnaest, dvadeset stupnjeva odlično su mi prijali. U vodi sam se zadržao sigurnih pola sata plivajući i roneći.
Pet sati nakon što sam napustio sjevernu obalu otoka ponovno sam izbio na ocean, ali ovaj put na južnoj strani Rarotonge. Zadovoljan. Pješke sam se par kilometara Ara Tapuom uputio prema Aroi, gdje su mi preporučili najljepše plaže na otoku. Ubrzo sam izbio na nekoliko kilometara neprekinutu liniju praznog bijelog pijeska. Bez obzira na njenu ljepotu, ni žive duše nije bilo na plaži. Očito sam bio pogodio dobro vrijeme, u tri popodne za radnog dana. More u laguni je ovdje bilo još tirkiznije boje, dublje i s puno manje stijena nego na ostalim plažama na otoku. Istog trena sam se zaljubio. Ovakvu plažu i ovakvo more nisam dotad vidio nigdje. Onaj tko vam kaže da je Jadransko more najljepše na svijetu, taj se sigurno nikada nije maknuo iz katoličke konzervativne zadrte balkanske pripizdine kakva je nažalost Hrvatska, htjeli mi to priznati ili ne. Vjerujte mi, Tihi ocean oko ovih pacifičkih koraljnih otoka nema konkurencije.
Odmah sam odbacio ruksak na plažu, uzeo masku i ušao u vodu u potrazi za šarenim ribama. Jer ovakva plaža i ovakvo more mora biti dom za mnogobrojne tropske ribe. Nije trebalo dugo, a već sam ugledao šarenu ribu-okidač koja se nekoliko puta bez straha zaletavala prema meni. Bilo je tu i mnogo malenih, pet šest centimetara dugačkih, crno-bijelih ribica poput zebra, kao i puno većih plosnatih blijedobijelih koje su izgledale kao da ih je netko previše puta oprao u vešmašini. Vidio sam i plosnate šarene ribe, ako i indigo plave koje su veoma nalikovale neonkama koje sam znao imati doma u svom slatkovodnom tropskom akvariju. Vrhunac je bio kada sam naletio i na neke šarene koralje te zvijezdu koja u ovom moru nije bila narančasta ili crvena, već indigo plava. Plivati i roniti u tom rajskom moru je kao da te netko ubacio u golemi morski tropski akvarij. Nema, nažalost, nije bilo kod kuće.
Post je objavljen 01.12.2013. u 21:50 sati.