Vani je bilo malo svijetla kada sam se trgnuo iz poslijepodnevnog počinka. Sunce mora da je zašlo i ovo su vjerovatno zadnji trzaji danjeg svijetla, pomislio sam. Pogledao sam na sat. Sat je pokazivao pet. Nešto mi nije štimalo u cijeloj toj priči. Ako sam oko četiri popodne otišao u krevet, kada je sunce bilo visoko na nebu, teško bi oko pet popodne već bilo otišlo na počinak. Pogledao sam na mobitel. To je razriješilo sve moje nedoumice. Nije bilo sedamnaest. Bilo je pet sati ujutro. Prespavao sam polovicu jednog dana i noć i završnu feštu Vaka Eiva festivala. Oni novozelandski bendovi su odavna bili odsvirali svoje. Pomalo ljut na sebe jer sam doputovao na kraj Zemlje da bi se upoznao s novim kulturama, a onda proveo trinaest sati u krevetu, odlučio sam se dići. Spakirao sam se jer sam kasnije morao promijeniti smještaj i pokušao otići do plaže. Lokot je bio na vratima koja su vodila do plaže. Krenuo sam prema verandi gdje sam naišao na još jednog ranojutarnjeg frika kako čita novine. Ljubazno smo se pozdravili, ali niti jedan od nas dvojice nije imao volje tako rano ujutro za neko detaljnije upoznavanje. Lagani je povjetarac dolazio s mora koje je bilo još uvijek dosta visoko i voda je prekrivala mnoge stijene kojima je sjeverna obala obilovala. Jedino je nastavio viriti kotao parnjače SS Maitai koja se 1916. godine nasukala na grebenu.
Bilo je šest kada sam izašao van na glavnu ulicu. Bila je subota. A subotama se u Avarui održava tjedna Punanga Nui tržnica. Prvi se štandovi otvaraju u šest, a cijela vreva završava do podneva. Odlučio sam na tržnici potražiti nešto za doručak, ali pretpostavljajući da bi u šest tržnica mogla biti tek u svojim počecima, odlučio sam izgubiti vrijeme u šetnji Avaruom. Naletio sam na crkvu. Nakon što su u dvadesetim godinama devetnaestog stoljeća misionari došli na ove otoke, vrlo su lako pokrstili lokalno stanovništvo. Stanovnici Cookovih otoka danas su vrlo religiozna skupina ljudi i po cijelom sam otoku sljedećih dana nabasavao na razne crkve: katoličke, adventističke, pentakostalne... Za većinu sam čuo, ali nikada nisam naučio što je to što ih razlikuje jednu od druge.
Crkva u koju sam ušao u Avarui je bila jedna od najstarijih na otoku i datirala je u sredinu 19. stoljeća. Čistobijelih zidova izvana i iznutra, bez kipova ili slika, zvali su je jednostavno Kršćanskom crkvom. Kao i svaka crkva u toplim klimama, i ova je imala ventilatore obješene posvuda po zidovima. Ima nešto neobično u crkvama na kraju svijeta. Svaki put kada uđem u neku takvu crkvu, osjećam se nekako čudno. Kao da ta crkva ne pripada tom podneblju. A onda opet s druge strane, možda pripada i više nego u Europi ili Amerikama. Uz crkvu je bilo groblje i tu mi je za oko zapela jedna stara nadgrobna ploča. Bila je mnogo veća od ostalih pa je zato lako zaokupila moju pozornost. Na njoj je pisalo:
"Mary Layman
ljubljena žena
velečasnog Williama Wyatt Gilla
rođena u Londonu 19. svibnja 1830
preminula u Avarui, Rarotonga
12. srpnja 1883."
I nekoliko redaka istog zapisano je bilo na maorskom. Odmah mi se pred očima stvorila slika Mary koja iz industrijski razvijene Engleske parobrodom tjednima, a sasvim vjerovatno i mjesecima, putuje raznim morima na drugi kraj svijeta, u vrijeme onih klasičnih putovanja, a ne kao danas kada se zatvorimo u metalnu pticu i iz tog staklenog zvona promatramo svijet ispod prelijećući na tisuće i tisuće kilometara u tek nekoliko sati. I vidim onda Mary kako napokon pristaje na otoku na južnim morima, u klimi koja je potpuno različita od one koju je ostavila iza sebe u Engleskoj, pristaje među domorocima koji su tek nedavno pokršteni i tek nedavno preuzeli neke od zapadnjačkih manira ponašanja. I sigurno zna da je to bio put bez povratka i da nikada neće vidjeti svoj rodni London. I nije...
Punanga Nui nije velika tržnica jer ovo nije ni veliki otok. Onako odoka izbrojao sam tridesetak štandova. Na jednom dijelu smjestili su se oni sa svježim voćem i povrćem, uglavnom bananama, kokosima, ananasima, papajama i mangoima. Drugi su dio činili štandovi s kuhanom hranom koja je bila puno prikladnija za ručak negoli za doručak. Štandovi trećeg dijela nudili su odjeću, uglavnom paree te majice kratkih rukava s lokalnim natpisima i motivima. S obzirom da na Cookovim otocima nema industrije, sigurno su uvezene iz Kine, Indonezije, Indije, Bangladeša...
Meso s roštilja nikako ne vidim kao nešto za doručak. Zapravo kod kuće nerjetko i preskačem doručak. Ali na Rarotongi ne samo da ga nisam preskakao, već su mi more i sunce toliko otvarali apetit da sam mogao i rano ujutro u sebe utrpati miješano grilano meso s kuhanom rižom, salatom i nekakvim chop soyom s nečim što je nalikovalo na debele staklene rezance, a za što sam kasnije saznao da su iznutrice morskog krastavca, pomalo bezukusne delicije ovih otoka.
Post je objavljen 01.12.2013. u 21:52 sati.