Ti si meni ljubav života,
Zabluda koja traje godinama.
Zaboravljena po predanju božjem,
Al' vječna po naravi ljutskoj.
Nad učinjenim ne vrijedi žaliti.
Tako ne žalim ni ja dok me gledaš.
Al' kad okreneš pogled, tvoj sam
Zaleđen, zatvoren, nesposoban za dalje...
Osjećam se ko odbačena kovanica,
Ni malo plemenit, ni malo vrijedan.
Bačen u život brzoplet i stjecajem okolnosti;
Ne žaleći za onim što sam stvorio!
Ja sam ugašena reklama,
Ja sam živo poprsje na prutovim nogama.
Ja sam odavno biljka bez korijena
I nitko neće znati, nitko neće znati...
Šarmiram te između dva šahovska poteza
Mada mi niej jasno tko je u prednosti.
Dodirujem te ultrazvučno
A oboje otupjeli, gluhi, senilni...
Proljevam hladnu kavu po plafonu
Al' bolje kavu nego vruće suze.
Zadirkujem umjetnost dozivajući kič
I glumim da sam sposoban.
Da ponovim, suma sumarum...
Ti si meni ljubav života
I mogao bih to dugo ispisivati.
Iscrtavati i šaptati, čak i vikati...
Al' ime ti nikada spomenuo ne bih!
Obvezali smo se na nedogovorenu diskreciju.
Gdje naša obitelji mogu samo sumnjati.
Obvezali smo se na laganje laži
I ponašanje nedostojno našeg karaktera.
Ja gledam tuđe grafite
I prisvajam ih duboko u sebi.
Pa se hvalim nepostojećoj grupi genijalaca
Koja je stvorila obruč da me sasluša.
Sve su to studenti bez iskustva
S arhiviranim grimasama čuđenja.
Nesaživljeni sa ovim stoljećem
U kojem vrijeme pojedincima unazad kruži.
Zatvoren sam u krletku ljubavi moja.
Pa ti pjevam pjesmu sa tuđeg balkona.
Bez vode ću svisnuti na mlakom suncu
I nikada neću razviti krila.
Ostat će tajna, neizgovorena u zraku.
Ne tebi to priznanje stići neće.
Ne posjeduješ ovu ljudsku ljusku;
Zbog onog što ne znaš, misliti ne vrijedi...
Post je objavljen 04.12.2013. u 20:32 sati.