Plavile su se novozelandske putovnice u rukama putnika na letu Virgin Australie 163 iz Aucklanda za Rarotongu, ali odmah je bilo očito da velika većina nisu bili klasični Novozelanđani. Polinezijske obline su svakog od njih odmah odavale. Negdje sam pročitao da se stanovnici Samoe ubrajaju među najveće ljude na planeti jer imaju genetsku predispoziciju za debljanje. A s obzirom da Samoa nije daleko od Cookovih otoka i stanovništvo Južnog Pacifika je genetski jako slično, očito je da nisu samo Samoićani ti koji imaju problema s težinom. Takva koncentracija debelih ljudi kakva je bila na letu 163 teško se pronalazi i u Sjedinjenim Američkim Državama, čiji se stanovnici, stereotipno ili ne, smatraju debelima. Znam da nisam politički korektan i da bih te ljude trebao nazvati pretilima, ali zašto nešto tako užasno stavljati u celofan?! Kada netko ima previše kila, ta osoba je jednostavno debela. I full stop.
No, ima nešto što tu polinezijsku debljinu razlikuje od primjerice američke ili europske debljine. Polinezijska debljina je uvijek popraćena nekim neobjašnjivo blagim crtama lica i naravi koje naposljetku čine jednu fenomenalnu transformaciju iz jadne i ogavne debljine, vidljive kod Amerikanaca i Europljana, u jednu simpatičnu debljinu Polinežana. Eh, uvijek prisutan osmijeh na licu i vesela narav zaista rade čuda! I još u avionu, dok je pokraj mene sjedio oveći par s Cookovih otoka koji me neprestano nuđao svime i svačima, a dok je ona istovremeno na velikom prijenosnom CD playeru (kakvi se više ne viđaju na Zapadu) slušala nekakvu muziku, jasno mi je bilo da će ovo biti jedno veoma ugodno i simpatično putovanje po Velikom Oceanu Plavog Neba.
Petnaestak minuta prije ponoći, 29. studenog, pilot je preko razglasa najavio skoro slijetanje na Rarotongu. Avion je bez prevelike muke ubrzo dodirnuo tlo, ali s obzirom na prelazak datumske granice, više nije bio 29. studeni, već 28. Ovo je trenutno jedino moguće putovanje kroz vrijeme u prošlost. Almost. I onda su se dvije kazaljke na satu koju minutu kasnije rasporedile jedna preko druge i sat je otkucao ponoć i početak novog dana. Dvadesetdeveti studeni je krenuo ispočetka.
Lagano sam poput povjetarca prošao pograničnu kontrolu. Jedini uvjet bilo je posjedovanje povratne aviokarte. A osim toga i važeće putovnice nitko za Cookove otoke ne potrebuje ništa drugo. Eh, kada bi svaka zemlja bila ovakva! Dok sam čekao na prtljagu na jednoj jedinoj pokretnoj traci, stariji (i začudo mršav) Maor na klavijaturi je polinezijskim melodijama zaželio dobrodošlicu posjetiocima. U njegovim melodijama osjetili su se zvukovi mora, mirisi neobičnog tropskog cvijeća i podsjetile su me odmah na scene iz hollywoodskih filmova snimanih negdje po Pacifiku, na lokalitetima o kojima mnogi ljudi mogu samo maštati. I ja sam tako dugo maštao. A onda sam se morao na tom malom rarotonškom aerodromu trgnuti i shvatiti da ne maštam. Ja sam zaista negdje usred Pacifika, na kraju Zemlje, tisućama kilometara i barem četiri sata leta udaljen od nekog velegrada i onoga što zapadnjački um poima kao civilizacija.
Kiša je sipila dok sam u tu kasnostudenu večer (ili jutro) uskočio u jedini taxi na 'Dolascima' malog i nezgrapnog rarotonškog aerodroma.
"Paradise Inn!", uzviknuo sam vozaču. I taxi je krenuo...
Post je objavljen 01.12.2013. u 21:54 sati.