Ovako je 28.05.2013.
http://ljubimci.24sata.hr/psi-i-macke/prva-u-hrvatskoj-kujica-sira-iz-azila-zeli-biti-terapijski-pas-ali-316845
Danas se čini, barem meni, koja Širu volim vidjeti u svom domu u dane kada je, kako kaže Tea na velnes terapiji. Šira, ne Tea. Ono što želim reći je zapravo kako se ništa nije promijenilo od svibnja. Šira radi na zadovoljstvo djece, roditelja, Tee i svih nas koji ih podržavamo još uvijek bez ispita o kojem se baš ništa ne zna. Netko u ovoj zemlji bi morao otkriti i postaviti standarde koji vani već postoje, ali za nas ne vrijede sve dok se netko u toj ogromnoj birokraciji ne potpiše na neki list papira. Razmišljam već neko vrijeme tko je taj koji će sebe proslaviti jednim potpisom. Birokratsko ponašanje se uvuklo u sve pore života pa čak i do te mjere da moraju godine proći kako bi se usvojilo nešto, a što je u uljuđenom svijetu svakodnevica. Moramo li baš za svaki problem tražiti referendum. Zašto to pišem? Šira bi se u tramvaju mogla voziti jedino na povodcu i sa brnjicom iako svakodnevno radi sa djecom, a da su joj dozvolili ( i ne samo njoj već mnogim drugim kvalitetnim psima iz azila), jer zaslužila je taj komadić papira svojim radom, puno više djece i njihovih roditelja bi danas bilo sretnije.
Post je objavljen 31.10.2013. u 07:12 sati.