1. studeni - blagdan Svih svetih
Autor katolici.org
Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo. Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću.
Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima.
Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.
Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".
( Ovaj insert sa portala Glasa koncila objavljujem, jer sam više puta čula pitanje zašto su neki ljudi privilegirani, da ih se proglašuje svetima. To za njih nije "ni u džep ni iz džepa" jer njihova svetost ne ovisi o ljudima. Oni su samo postavljeni za primjer nama kao nasljedovatelji Božje volje.
Mogu to biti ljudi svih društvenih slojeva, a uvjet je da netko pokrene proces beatifikacije i kanonizacije, te stoga, napr. ima najviše svećenika i časnih sestara, jer žive u zajednicama u kojima s njima žive i svjedoci spremni pokrenuti procese, dok na pr. za nekog svetog čovjeka koji živi u svijetu zna samo njegova obitelj. Ili ima najviše Talijana, jer su oni vrlo temperamentni i sposobni svijet zainteresirati za sve što imaju, kako u turizmu tako i u životu Crkve. Dakle ljudi ne odlučuju tko je svet, samo prepoznaju ili ne prepoznaju primjere svetosti, a na blagdan Svih svetih smijemo se obraćati zagovoru i naših milih, za koje vjerujemo da su postigli puninu zajedništva s Bogom, bez ljubomore na proglašene, jer, kako rekoh, oni zbog proglašenja nisu svetiji. Ako smo svjesni nesavršenosti dragih pokojnika, ili čak grešnosti koju možda nisu okajali u zemaljskom vremenu, za njih ćemo moliti i sjećati ih se na Dušni dan.U svakom slučaju predajmo i njih i sebe u ruke Onoga koji jedini poznaje srce čovječje!)
Post je objavljen 30.10.2013. u 19:40 sati.