Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/prijanlovro

Marketing

"Hotel California"

Nakon dugo vremena opet sam poželjela nešto zapisati, ali samo sebi za gušt, za sebe kako bih se sjetila jednog dana ovog perioda života. Već tri godine (s povremenim prekidom) živim u sobičku u jednom hotelu (zapravo prenočištu zvanom hotel), a zadnju godinu i pol tu su živjeli i radili još „neki“ ljudi. Ponekada sam se osjećala kao da sam u nekom hostelu gdje smo zajedno imali jedan kut za sebe (dio kuhinje) a bogme i cijeli hotel, gdje smo provodili zimu i ljeto, jesen i proljeće. Bio je to na neki način suživot s ljudima s kojima nemam baš neke prevelike sličnosti, ali eto sudbina nas spojila tu gdje jesmo. Provodili smo dane čakulajući, tračajući, jedući, radeći (oni više nego ja budući sam još uvijek jedina koja tu živi, a 10ak km dalje idem na posao u istoj firmi kao i oni samo što oni rade tu u hotelu, a ja drugdje)...
Možda sam zadnji put na neki način o sličnoj temi pisala nakon odrađene prve sezone u kampu, no evo sad sam opet u fazi kad dolazi do određenih promjena, kad će ljudi opet izići iz mog života, otići iz ove kolotečine i kao i prije nikada više ništa neće biti isto...
Danas pjevam – Pusto, pusto, pusto mi je sve... Ostao nas je manji broj koji smo još uvijek tu, ali ne, to više nije isto niti će ikada više biti. Ljudi koji su tu živjeli i radili srećom otišli su ipak doma svojoj djeci tako da nije to ništa tako crno (mada u određenom momentu neće raditi, ali su vrijedni pa ne sumnjam da će si naći nešto) kao što bi se po mome dalo zaključiti no ja pišem iz svoje perspektive i znam da će mi ovi ljudi faliti, da budem potpuno iskrena falit će mi „njihova“ šefica kuhinje, moja kuharica.
Navikla sam se na ovaj suživot... Kroz zadnje tri godine sam upoznala toliko ljudi, ljudi koji samo prolaze kraj mene, s kojima se povežeš i onda na neki način nestanu... Nije to ništa toliko neobično, ali evo ovaj put sam sve to nekako emotivnije shvatila i ne mogu ne razmišljati o tome da je ovo kraj još jednog perioda mojeg i njihovog života...
Šteta što je sve tako završilo, možda se jednog dana i nastavi no neće više biti isto.
Danas se spustila neka čudna magla nad Bakarcem. Gledam slike iz Dalmacije, ljudi na plaži, u moru, a gle čuda Bakarac u magli, sivilu, tami, pustinji. Pustinja danas, sutra, preksutra, poželjet ću neku drugu promjenu. Nekako mi fali dom, jesen u Lici, Plitvice u bojama, fali mi i on... Brišem suze, težak li si živote...


Uploaded with ImageShack.us

Ovim putem zahvaljujem se dragoj kuharici koja me hranila zadnju godinu i pol dana. "Ostavila" je svoju djecu, a nahranila još puno druge dice... Hvala na svemu...



Post je objavljen 22.10.2013. u 19:55 sati.