Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/stories-from-the-inside

Marketing

Zeko..


Škripa i smrad starih guma, jedan šamar, puhanje u ledene ruke. Rumeno lice i krvav nos, jecanje, dok u naočale i slinu koja niz raščupanu bradu curi ona tužno gleda. Stisnuti su pokvareni zubi prokletnika.

I cvrčci plaču, samo kiša nježno rominja i gladi joj lice.

Samo jedan šapat koji ga preklinje, gumena mokra čizma kroz granje zapinje i tanki blijedi prsti kroz meko hladno blato grebu. Možda netko vidjeti će, ali samo sitni topli tragovi sjećanja u hladnoći, do prve kiše ostati će.

Zadnje što njene široke plave suzne oči vidjele su, što sa sobom odnijeti će, njezin je mokri i blatni, još toplom krvlju poprskan, crnim koncem sašiveni bijeli plišani zeko, najbolji prijatelj, do sada i nakon. Njezino blijedo, mlado i krhko tijelo silovano je u hladnoj prljavoj močvari, posljednjem počivalištu mnogih. Okruženo sitnim smeđim žabicama koje joj se o zlatnu, travom isprepletenu i blatnu kosu zapliću. Zujanje debelih komaraca koje tijelo su joj izboli, njezinu krv sačuvali, on samo gleda duboko dišući, dok se kiseli miris krvi širi se u ovaj zli sumrak. Ostavljena je od svih, bljesak naočala, zvuk šlica, kožni crni kaput i bijele čarape. Krvavi sjajni nož i njezin zeko u njegovim prljavim rukama, ona prerano ovaj betonski film napušta. Sirota zgažena je.

U sivo-crvenoj gustoj magli sada je, teško diše, plač u daljini, sitna dječja tjelešca na tankom starom ispucanom koncu vise gledajući nepomično u nju dok mramornim hodnikom uplašena bosa korača. Usta im zašivena, oči crne kao noć, a rijetka krv iz zapešća u brzu gustu rijeku krvi iz njih slijeva se. Stopala iz crnih sjajnih vreća koje se na svaki njezin korak pomaknu vire, mrdajući prstiće kako kapljice krvi sa hrđavog bolničkog pribora na pod kapnu. U daljini iz zapaljenih crkvi odrasla vriska čuje se, blijede djevojčice pune ožiljaka na golim debelim muškarcima sjede, šapćući među sobom, iglama bodući masna dlakava tijela, ali gledajući u njezin tihi korak, kako se prema drvenoj giljotini približava. Svaki njezin oprezni korak, glasan udar bubnja dječaka bez nogu, nestrpljivo se prati. U smeđe prljava ugašena računala jednooki dječaci zaluđeno gledaju, umjesto miša, zelene krvave dlanove po drvenom stolu uz bolnu jeku vuku, grickajući hrđave vijke i lomeći zube na njima.

U bakrenom rastrganom kavezu, na razbijenim fotografijama onima koji roditeljima su se nazivali, bolesno mršave bebe smiješe se. Jedno oko veće im od drugog, suhe suze teku im niz izbočene jagodice. Strašno je i žalosno , smiješak od uha do uha, rasporen i dubok, u vremenu zaleđen je. Mrtve su, ali sretne, jer vide nju, izrezanim koščatim ručicama dozivaju ju, dok ona bosa u svojoj bijeloj halji ježi se, oni potiho ime dozivaju joj.

Tigraste, bijele i crne slijepe mačke, one predu. Pomaknuti sa puta ne mogu joj se, jer šapice one nemaju, raznesene su i sada samo tupe ugljene kosti vire. Ugašene šibice i petarde u klupku dlake iz pokidane utrobe ispadaju im, dok se kao gusjenice u brzu rijeku krvi pod njezinim nogama bacakaju. Ona kihne, jer miris baruta i ugašene vatre za nosnice peče ju.

Ispred giljotine je, stoji znojeći se i teško dišući. Gleda u zarobljenu u giljotini glavu pred sobom, njezina najdraža glazba čuje se. Crnom trakom usta zauvijek zapečaćena su mu. I te naočale, prljave konopom zavezane ruke i miris znoja i vina na njemu ona prepoznaje. Topla suza niz rumeni topli obraz klizne i nešto mekano, poznato, dobro, pravedno, a opet osvetničko za ručicu primi ju i utješi, novu nadu i izbor da joj. Kad tužan svoj pogled spusti, natečenim plavim okicama ona ništa ne vidi, već kad glavu visoko digne, obriše suze, na toj prokletoj zarobljenoj glavi, svoga zeku ona ugleda i kao nikada do tada nasmiješi se i klekne da ne vidi joj suze.

Čisto, snježno bijelo, toplo i mirisno krzno u koje nemoguće svima osim njoj gledati je. Crni vrhovi šapica sa oštrim kao britva noktima, duge bijele uši sa crnim pjegama i crnim koncem zašivene su u ovoj čudnoj realnosti. Silazeći sa tog prokletog tijela, zareže ga oprezno ali duboko po leđima i vratu da njegova crna krv poteče u odvod na podu. Bijeli zeko pogleda ju ravno u sretne oči i pita, što sa njim želi, poklanja joj ga i svaki odgovor pravedan je i točan. Ovdje pogrešni putovi ne postoje, i gore i dolje, lijevo i desno ispravno je. Čim svoja usta otvorila je, bijela meka glava kimnula je i u tog zlog čovjeka, dok se krvav umiva iz druge prostorije ona gleda. Čuje kišu kako se razbija o trošni drveni krov, toplina stare grijalice grije joj trbuh, televizor u pozadini glasno trešti i bliješti, bacajući plavu svjetlost na poderane „Hentai“ časopise, prazne kutije jeftinih cigareta i boce lošeg vina. Zastave i njezinom mladom umu nepoznati simboli na drvenom zidu izrezbareni su pored crno bijelih slika nekih čudnih joj ljudi, u čudnim uniformama, kao što je šutljivi susjed nekada znao nositi. Blatni ključevi automobila na podu pored kupaone bačeni leže tik do krvavih čarapa i njezine zgužvane fotografije sa njezinom sestrom na livadi iz kuće. Nasmiješene su i jedna i druga i vole se.

Nervozno i ljutito zapinje za svoje čarape, gazeći fotografiju nje i ne mareći. Psujući i lupajući se šakama po glavi, čupajući si bradu i udarajući glasno nogama o šupalj parket. Poremećeno gledajući kroz prozor, vrteći se u krug i gledajući u strop, malo plačući, malo manijakalno smijući se, dok miriši maramicu meko i slatke boje šećerne vune, on spušta zaprljane gaće. Na to kiša staje, netko glasno lupa na vrata. Oblijeva ga znoj, krv u vratu mu pulsira, okreće se oko sebe, navlači smrdljivu trenirku koja je bila bačena na kožni kauč i otvara vrata. Magla je, gusta sivo-crvena magla je, nečiji sitni obrisi daleko stoje, tiho pjevajući i udarajući glavom o pod, vjetar sliku nje i njezine sestre u ruke mu donese. Guta slinu, svoje prljave gaće još više zaprlja, brzo diše i plače. Glasno zalupi vratima i kiša opet počinje kao luda padati dok kroz špijunku gleda u nekakvu dječicu kako mu se vratima približavaju. Okreće se i posklizne o maramicu meke i slatke boje šećerne vune. Ne može ustati. Bol noža zarivena duboko mu o dlakava prsa nepodnošljiva je, ne može ni vrištati jer bijela šapica crnom trakom usta mu zalijepi. Gusta kisela krv upija mu se u gustu bradu, umire sam, dok ga dva hladna tamna oka sa prijezirom pogledavaju i bijele duge uši zašivene crnim koncem kako umire osluškuju.

Kiša još jednom prestaje, cvrčci još jednom čuju se dok on u sivo-crnoj gustom magli je.

U svojoj bijeloj haljinici, na povjetarcu na livadi, okružena cvijećem, sa svojim zekom u krilu, ona postoji, a njezino ime na hladnom mramoru piše.




Post je objavljen 14.10.2013. u 21:46 sati.