Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bllankk

Marketing


Si seulement je sortais ce seul moment de courage, y aurait plus du noir.


Znaš...Pitam se kako uspijevaš. Kako?
Buditi se svakog dana iznova, ponavljati iste greške, hodati u krug stvarajući iluziju da postoji neka nadčovječna nada kojoj je potrebno podrediti očaj ove ništavne, besvjesne egzistencije.

Batrgaš se u svom okruglom malom akvariju, plivajući od jednog kraja stijenke do drugog, zaboravljajući kako je bilo na onom suprotnom kraju sve dok ne doplivaš opet do njega i tako u beskraj.

Reci mi, molim te, zašto ne vrište? Zašto ne vrište sva ta lica oko mene? Kako im uspijeva? Svi ti ljudi...mehanički se ubace u kretnje mnogotalasnog dana, uplivaju, urone u njega i lice im postaje bezizražajno poput isušene haringe u vakuumskom pakiranju.

A ja bih vrištala, vrištala dok me ne izda glas, zaledila trenutak i zauvijek se izgubila u ledenoj pomrčini svježe, mirisne zemlje.
Želim ti reći da padam. Tonem. Svakoga dana sam zaleknuta par centimetara dublje. Ako ispužem prema gore, to je samo da bih se idućeg dana smrvila u dvostruko sitniji prah.

Zapravo ti ne želim reći ništa. Kao da me možeš čuti. Dovoljan je samo jedan pogled ujutro u ogledalu, da se sretnemo, sumorno namignemo jedno drugome i prešutno nastavimo svoje razdvojene živote.

Nikada te neću zavoljeti. Valjda me zato svakoga dana kažnjavaš vječitim paklom ponovljenih promašaja.

Ne mogu se više buditi. Ne mogu uspijevati. Pusti mi ruku. Pusti me da padnem zauvijek.



Post je objavljen 10.10.2013. u 17:12 sati.