Po tupom bolu desno ispod rebara, koji ga je točnošću voznog reda probudio, znao je da je pola četiri.
Otpio je gutljaj vode – naviku držanja čaše vode kraj uzglavlja dugo je ismijavao kod svoje bake, kao i kad bi njegova majka skidala naočale „da nešto vidi“ na pakovanju lijekova - i potisnuo sinoćnje pitanje šefa o obračunu satnice; „drop the thought“, mantrao je, sve se više budeći u pokušaju da potisne peckavo golicanje u nosnici, kako ne bi kihnuo. Kihnuo je, uz oštar, sijekući bol u donjem dijelu kičme, koji mu je oduzeo dah. Do drugog kihanja.
„Dobro, što si se uzvrtio?!“ – promrmljala je ona i nastavila mu hrkati kraj uha.
Srce mu je lupalo od grla do želuca; vrtio je u mislima obračun satnice, glupi odgovor predstavnika stanara; pokušavao se ne počešati, svakako ne shvaćajući, zašto ga pecka kožica već danima, a seksao se nije ... dugo. Svakako, i kapci i kutevi usana ispucali su mu, pomislio je, iziritiran misaonom klopkom o mogućoj zarazi bez koitusa. B – vitamin.
Treba kupiti B – vitamin.
Po histeričnom lavežu pekinezera u susjedstvu znao je da je šest.
Ustajući slijedom pokreta, koji bi upućenog promatrača mogao podsjetiti na puzanje minskim poljem, pokušao se tiho obući. Pipkajući za naočale, oborio je Labelo, kojeg je držao kraj uzglavlja, taman dovoljno daleko od čaše s vodom, da nju ne odloži koso. „Bože; daj se smiri više!“ – rekla je ona, već prije konačnog znaka interpunkcije nastavljajući hrkati.
On je pažljivo pipkao majicu, kako bi se što prije i što tiše obukao, i dvaput za redom promašio rukav.
Kako bi bio tih i ne budio ju, odlučio je ostati na ledenom parketu bos, dok rukom ne uhvati zveketavu kopču remena od hlača. Zveketava kopča remena od hlača udarila je u radijator.
"Mmmm... !!!"
Radna ploha bila je zasuta suhim krušnim mrvicama, koje su bile i objašnjenje krckanja pod papučama; dugi nož za kruh, vrha umrljanog majonezom, ležao je na sredini, uz neumotan ostatak kruha i potamnjeli narezak, na kojem je blago u Gospodinu počivala muha divnih boja. Sinoć je, taman prije spavanja, bio pospremio kuhinju i obrisao pod. Ona je ostala gledati seriju i, valjda, ogladnjela.
Dohvatio je bocu s vodom, kako bi skuhao kavu. Bila je prazna. Na izlazu iz kuhinje, skinuo je papuče – radi mrvica, i kako ju ne bi budio bučnijim hodanjem. Krenuo je u špajzu kraj stana po novu bocu vode; bešumno podigao ključ špajze sa police i potisnutom psovkom propratio njegov već pomalo zajebantski slobodni let do zvučnog pada na pločice, uz tri afektirana odskoka.
„E zbilja, jebi ga!“, čulo se iz spavaće sobe. Umjesto nastavka hrkanja, rekla je „Ti bi zaista trebao piti nešto za živce“!
Koliko je gumena brtva perilice posuđa prljava, primijetio je točno usred spoznaje da se i sad, dvadeset i pet godina od očeve smrti, nije pomirio sa načinom njegovog odlaska. Ne, otac mu nije nedostajao, ali ta smrt napuštene džukele nije ga puštala niti nakon toliko vremena. Svakako će danas morati oprati perilicu; nasmijao se zamišljenom debelom flomasteru, koji na ekranu križa lik stereotipne domaćice sa nekom čarobnom kemikalijom i stereotipno kemijskim smješkom domaćice; ništa ne mijenja klečanje sa spužvom u ruci, znao je.
Zaista, mrzio je ovaj datum.
Trzaj u želucu gotovo je bio sinkroniziran sa zvonom mobitela (iz sobe je doprlo „Hoće li taj čaj više?“); šef ga je zasuo serijom pitanja, koja mu je sinoć poslao mailom i na koja je on, sva redom, detaljno odgovorio prije spavanja; ne, šef nije vidio mail, i što je s tim obračunom satnice; „'alo, hoću čaaj!“; pokušavao je smirenim glasom pojasniti šefu pojašnjeno, dok je kabel kuhala za vodu kao na usporenom snimku prošao ispod ručke džezve koja se prevrnula a kava se preko umrvljene radne plohe i ispod ostavljenog kruha počela slijevati u ladicu i niz vrata elementa na umrvljene pločice, na kojima je na vlastito čuđenje, upravo je primijetio, stajao bos.
Pozdrav prostati, pomislio je.
Zvonjava sa crkvenog tornja i histerični lavež pekinezera u susjedstvu označili su osam sati. Iz portafona je čuo nazalni susjedov glas. „E, ko-o-mšija“ – sa onim mehkim „š“ – „eto't kerovi raznijeli đubre pred kapijom... sam' da't ja-a-vim...“
Iako je jutro bilo sasvim obično, grč u želucu, jači nego inače, pokušavao je svjesno ublažiti. Šef je prihvatio pojašnjenje; pokupiti prosutu kavu, skuhati drugu i oprati pod drugi put unutar dvanaest sati nije neki problem; mrvice nisu razlog gubljenju živaca, perilicu će oribati svakako, i time ostaje samo taj glupi datum...
Na popis za kupovinu dodao je B – vitamin.
Post je objavljen 04.10.2013. u 11:06 sati.