Odavno mi život više ne ide onim smjerom kojim ja želim. Barem ne u ljubavi. Jedino jedna usamljena suza curi uvijek istim putem. Sreća više ne zalazi u moj kutak, a sunce me izbjegava i kada one pored mene grije. Ponekad znam sjediti na prozoru, jednostavno ne radeći ništa. Zarijem si glavu u ruke i isplačem onoliko duše koliko je spremno izaći.
On je ostavio dubok trag u meni. Veliki ožiljak posred lica, jer ne mogu reći srca kada na licu vidim tu zlovolju i sama. Nisam tužna, razočarana sam. Ne bi ovo očekivala niti od najgoreg neprijatelja.
Suzana, nazvat ću je Suzana, tu kap što mi vječito curi niz lice...
Nekoć je bila lijepa, radosna. Moja Suzana bila je najdivnija... Sada su ju oteli, odnijeli i uništili krivi ljudi. Ili sam ja kriva, 'ko će ga znati... Možda sam bila previše naivna, predobra ili mi pak život vraća nešto. No jesam li ikoga izbrisala iz života bez ijedne riječi. A to je ono što najviše boli. Kada čekaš, i čekaš i sve ti postane svejedno i onda saznaš da nikada nisi vrijedila. Da si bila samo zamjena, spravica za ubijanje ljetne dosade koja je nemilo harala ovim prostorima. Prebije ti srce, raspori ti misli, spali te živu. E tako se sada osjećam. Zgaženo. Izdano. Prokleto.
Post je objavljen 15.09.2013. u 08:09 sati.