Što je sve ovo što mi se dogodi? Meni. Meni? Pitanje svako nebrojeno pitanja čini. Od njih je sačinjeno i nova čini. Kao da sve postoji u nizovima pitanja naših. I kao što rijeke teku i pitanja se sljevaju smjerovima svojim. Teku li to pitanja ili i to ja stvaram?
Zastanem i motrim. I dok ih vidim mislima ih prepoznajem. Jest neko mjesto osjećaja da jesam. Mjesto je to drugačije od mjesta što ih svijetom vidimo. Mjestu tome takav prostor nije potreban, ili tek odrazom u njemu biva. Gledajući očima, što mjesto sebe vide, mjesto neprostorno, vidjeti mogu kako se osjećaj širi i sažima prostorima svojeta. Da, ali odrazom svojim dajući takovost svoju. Tako se osjećajem može gdje tijelom se nije. A kako uopće odrediti mjesto svijetovno onome što prostorno nije, a njime se odražava?
Tražeći Istinu sebe tako sam često vještio sebe viđenjima novim. Činilo mi se kao da su samo moja. Nisam čitao, ni čitanjem učio. Ni danas tako ne činim. Pomalo se sramim pišući, a ne čitajući druge. Radujem se viđenjima novim, a me viđam što drugi su vidjeli i pisanjem svijedočili. Ne bi bilo nepošteno da ni drugi moje ne čitaju. Izgleda da tako i biva.
Pa, zašto onda pišem? Kao uzdah ili usklik radosti to činim, da to i drugi vide, jer je lijepo. Konačno i sve to, što mi se dešava, dato mi je takvošću svega što me čini, a čini me sve što nisam odrazom svojim. Tako sve ide upravo tako.
Tražim i nalazim nešto. Osjećam i mislim, a sve je određeno Takvošću. Da, pa i ja osjećajem takvosti sebe.
Istino, takova kakova jesi, tobom sam određen. I moje viđenje takovosti Tebe Tobom mi je dato. Tako mi ljudi u svijetu odnosa vidimo. Nama vrijeme odnose nosi, a po Tebi jest tako. Sve, oduvijek i zauvijek, sada. Mi tako vidimo, jer uvijek neki ostatak i odnos postoje. Nama u svijetu odnosa kojima je Istina sebe van vremena: U TEBI ISTINO. Napisah sebi i Tebi po Istini kojom smo svi dati takovi kakovi jesmo.
Darom radosti života Vama, dragi moji ... :)
Post je objavljen 03.09.2013. u 12:52 sati.