Slušam već danima sve te ljutite glasove koji traže prava i pravice, a sjajno je pisao veliki Krleža: „Ni med cvetjem ni pravice“, pa sve to i danas isto je. No slušam, dobar izvor podataka, kako naši veleuvaženi liječnici sa raznim titulama i nisu baš siromasi jer primanja im mjesečna dosežu i do petnaestak tisuća kuna. Liječnik, onaj mladi koji se ne usudi starijeg buditi noću kada sam ne zna što bi sa pacijentom, koji će vjerojatno umrijeti dok stariji sanja o još većoj plaći, ima najmanje tri puta veća primanja od nekog radnika koji stoji iza stroja po dvanaest sati dnevno. Reći će liječnici kako su oni školovani, stručni, specijalizirani za razna područja. Da jesu, a zaboravljaju da su im to sve omogućili upravo oni koji stoje za strojevima, radeći za mizeriju od plaće kako bi liječnicima bilo sve dostupno. Naravno da svaki rad treba vrednovati, ali i svaku plaću treba zaraditi radom, a ne spavajući ili sjedeći na raznim simpozijima, što je kod nas vrlo čest odgovor kada se traži neki specijalist i čeka po nekoliko mjeseci da bi ga se ugledalo. Osobno sam doživjela tiradu liječnice (kardiolog) jer me je osobni liječnik prijavio kod nje na pregled taj petak kada je ona uzela slobodan dan, a morala je doći zbog dva pacijenta. Šok koji sam možda odmah trebala prijaviti, ali kako naš narod kaže: „Ujeo vuk magare“ pa sam i ja ostavila sve iza sebe. Slušam poštovanog rekotra zagrebačkog sveučilišta kako cvili i kuka i protestira jer bi mu plaća mogla biti za tisuću kuna manja pa bi mogao imati samo dvadeset tisuća. Zapitali se ikada on i svi oni koji mjesečno u svoj džep stave na tisuće i tisuće kuna kako preživljava onaj čovjek u ovoj „lijepoj njihovoj, jer naša već dvadesetak godina nije“, sa tih mizernih tisuću kuna koju će poštovani rektor možda imati manje? Sigurna sam da mu ne pada na pamet niti jedan gladan, žedan, gol i bos bez obzira ovdje ili bilo gdje u svijetu jer u njemu poštovanom rektoru i svima njemu sličnima nema ni trunke empatije. Oduvijek je pravda bila slijepa, a nepravda uzimala danak kao poklon. Oduvijek je mali čovjek grbačio kako bi tajkuni svakog vremena punili svoje „žitnice“ bogatstvom. Oduvijek su povlašteni krojili kapute drugima i uvijek prekratke kako bi sve više imali svega za sebe, samo za sebe. Ta sebičnost, lakomost zgrtanje neprocjenjivih vrijednosti u vidu kuća, vila, jahti, crkvenog bogatstva, zlata, slika neprocjenjive vrijednosti, vlada na ovoj našoj planeti od dolaska čovjeka. Koliko god čovjek stvara, toliko i uništava i baš ti isti bogati, prebogati jer im nikada nije dosta uništit će našu plavu zemlju. Kako na nivou cijelog svijeta tako je i u našoj ili sve više njihovoj ( sebično gramzivih bogataša) maloj Hrvatskoj.
Post je objavljen 30.08.2013. u 08:44 sati.