Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/milicaboricapeso

Marketing

Sanjarenje na zadatku

Svakodnevno pretražujem youtube, ponajviše zbog glazbe, ali i nekih filmskih scena, meni značajnih, romantičnih, udarnih... Nekako, najljepša je posljednja scena, kadar u kojem nam se čini da glavni junaci drže sudbinu u svojim rukama, znaju što žele i koji je njihov put.

Iako je moj glazbeni ukus načelno zbrkan, kaotičan, čak i pjesme koje načelno ne preslušavam- poslušala sam barem jednom. Svakako uguglam i riječi pjesme- imam tu potrebu da shvatim.

Može se reći da najviše preferiram elektronsku, house glazbu, kako vrijeme prolazi riječi ondje ima sve manje, o junacima i njihovim odlukama znamo uglavnom ništa, sve se svodi na osjećaj i ritam. Dugi romantični tekstovi zamijenjeni su uskličnicima oko srca i prihvaćanjem onog što se u tih par minuta odvija u mislima. Upravo jučer po prvi put čula sam Reverie i oduševila se. Ako sam dobro shvatila, originalno je bila zamišljena kao If I Lose My Reverie, ali sada poželim nazvati dijete po remixu.

Prošle godine bila sam opsjednuta remixom CloudBreaker, himna svih igrača, rekla bih. Dakle, smekšala sam se i postajem sve više patetična.

Ne znamo tko se točno igra, koliko je igrača, tko je odnio pobjedu, ali igra je ovdje, sada, i to je polazna točka. Volim house jer ondje načelno nema krivnje, nema polemike, sve se svodi koliko je neki uradak vrijedan pažnje. I tako sam iz ovog stoljeća lutala prošlim te naišla na skupinu Heart i All I Wanna Do Is Make Love To You. Odgledam izvrstan spot, poslušam fantastičnu pjesmu i potom ostanem naredna dva sata smrznuta u komentarima ispod.

Dakle, najsažetije, žena željna ljubavi pokupi stranca i provede s njim noć u hotelu. Spot ima nešto drukčiju pozadinu, jer ondje vidimo kako žena zapravo treba face to face donora sperme. Onako, ugrubo. A ako se spot detaljnije gleda, uočavamo da je junakinja pomalo neraspoložena prije uvodnih nježnosti, osjećamo da se ne predaje posve i bezuvjetno, ali muškarac je vješto, ništa ne sluteći, opušta, nezaboravno se provedu, tijekom noći ona nestaje, jutro poslije on posve odbačen i tužan gleda u papir na kojem mu je ona nešto napisala...














Komentari ispod spota toliko su očajni, izrezala sam ih i pripremila, ali odustajem od davanja važnosti istima.

Po meni, žena je učinila ono što je morala učiniti. Veze, zaruke, brak, djeca, obitelj, tradicija, običaji - sve je to jedna velika prevara, klopka i komadić sira kao nagrada jer smo pokušali. Činimo ono što je ispravno, ali zapravo samo tako mora biti, jer odluke su donesene ranije, prije nas, a odvijati će se i bez nas, neovisno o tome jesmo li živi ili mrtvi. Percepcije se mijenjaju na način da ono što je bio divan, neobavezan suvenir s putovanja, sutra je krama, teret, prtljaga.

U trenutku odvijanja posljednjih sekundi života zapravo čovjek je posve sam, ispada da drugi nikada nisu bili bitni... Na platnu nema riječi, djela, platno ti pruža neku čudnu emociju koja te ispunjava kao ništa i nikad do tada: sada znaš. To je ta tajna života, pokretač, bit. Ali, sve ono prije toga dijeli nas od životinja, svijest je iznad nagona, logika ispred želja, moral iznad okolnosti.
Svi želimo med na usnama i sol u kosi, prste u zubima i led u pupku, ali dobivamo radni stol, hipoteku, ozbiljnost života, hijerarhiju. Negdje posve usput, pomalo neočekivano, pokupiš stranca na kiši, s njim stvoriš dijete i nastavljaš dalje... Ne radi se tu o hodu preko leševa, jednostavno: zadatak je izvršen. Misija je odrađena. Zgrabiš ono što nedostaje, zakopaš ono što smeta, riskiraš na način da te ne otkriju. Savršeno ubojstvo ne postoji, ali ljudi će uvijek iznova pokušavati, zar ne?

Također, i ja bih vrući poljubac usred kiše, ali ponekad je krevet hladan poput groba. Bitno je izdržati i izvršiti zadatak.
Znam plesati po kući sa fotografijom svojeg muža, ima u tome nečeg poremećenog, ali i poštenog. Ima onih što zajedno ustaju, jedu i liježu, a čitav dan se ni ne dotaknu.

Dobro je, jer potrebna sam izlasku i zalasku Sunca, šumi, životinjama i toliko je još marmelade ostalo za pojesti... Još malo, past će prve kiše i utihnuti će cvrčci, kao što se zvijer skloni i zmija zavuče pod kamen. Odustaješ, naizgled, dok ne prođe.











Čovjek se u ogledalo može pogledati u onoj mjeri u kojoj je zadatak izvršen. Neke se situacije dešavaju i provociraju čisto iz potrebe da se slijedi tok društvenih normi. Njegujemo ih jer vidimo ruže, a u stvari radi se o korovu kojeg treba zapaliti.
Stoga, meni je čisto normalno da junakinja spota uzima stvari u svoje ruke, premda dijelim razočarenje s nekim komentatorima jer nismo vidjeli kako je završilo, nema one završne scene u kojoj junaci drže sudbinu u svojim rukama, znaju što žele i koji je njihov put.

Sjećam se scene iz jednog filma, muškarac namjerava ostaviti zaručnicu s kojom je iz navike, radi žene u koju se ozbiljno zaljubio, odlazi ocu po savjet i ovaj mu kaže: "Mi nismo takvi ljudi".

Da li je u ovom slučaju zadatak izvršen? Gdje je sanjarenje i može li se uklopiti u onaj the-end-rasplet kadar? Što je, uopće, ispravno? Što je igra sretnih, a što poigravanje zamalo sretnima?

Sanjajmo i prepustimo se dok smo na zadatku. Nema druge formule.
Nakon toga voditi računa da se više ne sretnemo. Ili, baš suprotno?

Hmmmm...

Post je objavljen 16.08.2013. u 13:54 sati.