Kako sam razgolitila jednu pjesmu.
Kako sam (se) ranila.
Kako sam. Rekla. A nisam trebala.
Kako sam samo.
Kako sam gledala u stranu.
U strop.
U tepih.
Kako sam sušila oči.
Kako sam držala kapke.
Kako sam se razoružala.
Kako sam jednostavno pristala.
Kako sam opustila mišiće.
I pustila pružene prste.
I kako sam pokisla.
I kako mi je srce polomilo rebra.
I kako mi je zrak stegnuo vrat kao pojas.
I kako me pogled slomio ko vazu.
Tako sam pokisla
Pa se rastvorio kišobran.
I magla pala na jezero
I kapi nikad manje
Poput rose po obrazima
Poput rose
S tri vlage u zraku
I sivim šatorom nad zemljom
I dvoje ljudi na stazi koja ne vodi nikamo
A zrak je stegnuo vrat poput pojasa
I kasnije sam razgolitila pjesmu
Usred zime
Da se posole obrazi
Četiri obraza
…što smo solili…
...što smo musavi bili
…što smo se poput djece krivili. Zguljenih koljena.
…što smo se pokajali
Što smo pokisli
Pa smo se skrili
A poslije se solili.
Krivu sam pjesmu odabrala. Krivu sam ti pjesmu odabrala otkriti.
Jednom će pitati zašto nikad nisi.
A ja ću reći da jesam.
I to kako…
I to koliko…
.
Pa sam p u s t i l a . . .
(polako
toplo
nježno
zauvijek)
Post je objavljen 16.08.2013. u 13:36 sati.