Prije nekog vremena, leđa su mi se osula hrpom malih, crvenih prištića. Ne bi to bila nikakva drama da meni moja leđa nisu ponos i dika. Doduše ponos i dika su mi i duge noge, i ravan trbuh i definitivno sam jako zadovoljna svojim šakama... Doduše i lice mi je lijepo, ali ono jednostavno ne spada u tu kategoriju. Lice ne mogu tako glupo materijalistički smatrati nečim posebnim čime ću se ovako slobodoumno zabavljati. Lice odaje karaktera, oči su već odavno poznate kao ogledalo duše, usne daruju osmjehe, a ako se ozbiljno potrudim, mimikom mogu ostvariti i da budem ružna.
Dakle, moja leđa su oduvijek bila besprijekorna, od oblika, mišićne teksture do glatkoće kože ( trenutno i boje, s obzirom na ljetnu osunčanost). Sve dok invazija crvenih čudovišta nije razorila tu lelujavu fatamorganu.
U pravilu nemam problema sa prištevima. Dobra sam si i s vulkanima, i bolnim jedno tjednim dozrjevačima, malim bijelim kuglicama, i crnim rupicama. Odnos je dobro reguliran, procedura se zna, rok druženja unaprijed poznat. Ali što napraviti kad se pojave nepozvani gosti nepoznate vrste!!! Da se razumijemo, ima ih jako, jako puno. Uopće ne dozrijevaju, a i kad bih znala kad je vrijeme berbe, ne mogu ih dosegnuti.
Daj mi vulkan nasred čela, daj mi jedan od bolnih na ramenu taman ispod naramenice grudnjaka, daj mi malu bijelu kuglicu tik do oka gdje je koža tako meka da ju iglom ne mogu probiti da bih ju izvadila, bilo što, a ne ovo - što da radim s tim?
Da su oni bili korektni, pa se unaprijed javili, rekli - dobar dan, mi bi svratili - nema problema! Pitala bi ih koliko dugo planiraju ostati, i što napraviti kad prekorače rok. Oni bi rekli nešto tipa - jedno dva tjedna, a ako ostanemo dulje, zalij nas solnom kiselinom. Dogovoreno!
S obzirom da sam nenasilne naravi, odlučila sam ih ignorirati. Tko još nije čuo za uspješnost taktike ignoriranja. Da se države međusobno više ignoriraju možda ne bi bilo toliko ratova ( ali ovo je sada potpuno nepotrebno skretanje s teme). Ne mogu si biti dobra s nekim tko tako bezdušno ne priznaje tuđu imovinu. Ne može to tako - da se uđe, da se ruši tuđe.
Stoga, zahtjev za prijateljstvom je odbijen, daljnji nasrtaji se ignoriraju, a potisnuti osjećaji bijesa mi možda pomognu da skinem još te dvije kile (ne znam zašto, ali svaka žena koja drži do sebe ima negdje svoje dvije kile koje mora skinuti) prije jesenskog fotosessiona. ;))
Post je objavljen 06.08.2013. u 08:25 sati.