Što ja tu tražim? Pitam se gledajući uglavnom nepoznata lica. Dva tri poznata, zapravo nebitna jer i bez njih mogu sasvim lijepo svoju večer posložiti. Osmjesi se dijele kao besplatni karanfili za prvi maj. Onako svi odjednom imaju osjećaj važnosti i zasluge za to večernje druženje. Lažno topli, lažno izglancani do savršenstva sjaja licemjerstva, a ja se pitam što tu radim? Ne želim se smješkati, ne želim pljeskati i ne plješćem tek dvije me pjesme potaknule razmišljati i zato sada pišem. Neka je njih, pjesnika i neka je mene, možda pjesnikinje, ali sve te nagomilane riječi ne ostavljaju trag ni zapis koji bi me podsjetio zašto sam tu. Previše se tugaljivih dana, oproštaja, suza i nadanja u savršenu ljubav slilo između tvrdih korica sa razlogom ne dozvoliti da se zaboravi ono što boli. Ne spadam među te koji oplakuju, ja crnu ne vežem maramu. Pa ako i zaboli neće dugo, ostavljam sve što boli u tamnoj komori sa jasno upaljenom crvenom lampicom „ne ulazi“. Otvorim sva vrata, sve prozre moje duše i svjetlo pustim da prekrije tamu. A zašto sam onda večeras tu gdje sve treperi od nadanja kako će baš oni što slušaju ući u tamnice u kojima bol jeca? Mogla sam otići, naravno da sam mogla. Nisam. Slušala sam i poželjela svima reći:“Zaustavite te vlakove koji nikuda ne voze, otvorite bocu crnog i nazdravite trenutku jer smo tu, a riječi ostavite za neko drugo vrijeme“. Nisam rekla ništa. Na kraju sam ipak otišla prije kraja.
28.07.2013.
Post je objavljen 28.07.2013. u 09:11 sati.