Dugo sam puštala, pa opet grčevito stezala tvoju ruku. Nisam se nikada bojala usamljenosti, samo sam željela podijeliti s tobom svu dubinu i sjaj ljepote života koju vidim, osjećam...
Nikada se nisam bojala samoće, nju volim i s njom sam ono što uistinu jesam. U jednini sam doživjela svoje najsvijetlije trenutke. Više sam te silinom svoje želje, pokušala oživjeti, no znam, da to moraš sam. Željela sam vidjeti da se smiješ. Željela sam vidjeti da se smiješ..svom odrazu, životu, kapljicama vode na rukama, možda onoj dugačkoj cesti o kojoj sanjaš..
...
Držao si se za moje riječi, kao i za svoje, kao da one mogu pokriti tu prazninu među nama, koja je postajala sve veća, dublja. Kao da su se njene granice širile, a teksture postajale grublje. Okusi su bili gorki i željela sam samo, da jednim svojim osmijehom, ispljuneš tu strašnu prazninu od riječi, koja je polako ali sigurno, dobivala svoj oblik, koja je dobivala svoje ime..
Postajala je materija od koje smo izgradili zid. Kamen po kamen, riječ po riječ..Postojano sam stajala i bila svjedok gradnje, te mrtvački hladne ruševine koja je željela postati slavoluk svih mojih nastojanja. Trebao je samo jedan trenutak smijeha ...da prekine tu anarhičnu gradnju, tu diktaturu našeg nestajanja..
A nestajanje se osjećalo u svakom našem koraku, u svakom rastanku i ponovnim dolascima. Svaki puta sam se grčevito primila za to nedostajanje i bila gladna i žedna. Vidjeti te da živiš.
A ti si nestajao sve dublje, postajao duh svojih zacrtanih ciljeva, svojih čvrsto zadanih obećanja samom sebi, dok se nisi istopio poput pahuljice snijega, poput leda koji nestaje i pretvara se u vodu koja klizi..i nestaje...
Puštam ti ruku . Naš trenutak nestajanja, dogodio se davno. Predugo sam zatvarajući tvoje oči, zatvarala svoje meke čipkaste velove oko srca. Tvoji pečati na mojoj koži, odavno su izgubili boju. Tvoji prsti u mojima, izgubili su se u trenutku dok si secirao svoje planove i ispisivao svoje ciljeve do najtananijih djelića. Komadić po komadić, dah po dah..
I nestao si u meni, ostale su samo riječi, koje ispisuju svoju oporuku, pripremajući se za krajnji čin umiranja.
Puštam ti ruku, jer sam ja ona koja želi živjeti slobodnim padom.
Puštam ti ruku jer ne mogu osjetiti fluidne dodire duhova koji lebde oko mene noćima
Puštam ti ruku jer sam moraš osjetiti tu glad za životom koju ti želim da osjetiš..
Možda se sretnemo na svjetioniku duša. Možda..
Kada obrišeš sve pomno ispisane oporuke samome sebi. Kada nađeš svoj osmijeh...
Post je objavljen 26.07.2013. u 23:11 sati.