Položila sam. Nije bilo strašno.
Sad sam opet slobodna, i dani su dugi, i misli lepršave i kave se piju, i posao nije težak.
F. je taj dan došao do mene u Zagreb i planirali smo otići na Picassa. S obzirom da sam se, čekajući te sparne subote pojedini od 8 ispita, izpreznojila jedno 10 puta, možda i nisam bila u najboljem izdanju za tog vrlog umjetnika, a s druge srane možda sam bila baš u pravom, naopakom izdanju.
Tri tjedna , dok sam štrebala od jutra do sutra, maštala sam kako ću konačno otići na tu izložbu, ako ću išta napraviti ovog ljeta - to ću napraviti!
Dok sam ga čekala sjedeći na klupi s pogledom na Umjetnički paviljon, osjećajući kako me napetost ispita napušta, kako mi se udovi gase, kako se skupljam u jednu malu točku, skrivena pod velikim žutim kišobranom, uz zvukove ljetnog pljuska, promatrajući jedan mladi par kako se svađa , ona sjedi na ruksaku u travi, a on stoji iznad nje i psuje ju, mislila sam si kako bi im rado pomogla da pronađu zajednički jezik. Ali tko sam ja da se petljam u tuđe živote?
Kako to da je moja veza opstala? Kako je preživjela sve te bolne crne rupe, studentske dane, sebičnosti i nerazumijevanje, kako to da sam sretna i da to traje već tako dugo. Koje su se zvijezde morale posložiti, čime smo to zaslužili? Kad smo to točno naučili razgovarati, naučili čitati jedno drugo bez cenzuriranja subjektivnim filterom?
Pa taj čovjek je spreman samnom ići na izložbu!!
Došli smo pred ulaz. Bio je red do izvan vrata. Rekao mi je ako želim vidjeti izložbu da je to danas, jer sutra će gužva biti još veća.
Ušla sam unutra, odšacala duljinu reda i rekla.
- Prošla me volja za Picassom, ajmo na kavu.
S jedne strane, zaista mi se nije dalo čekati, s obzirom da sam od pol 9 ujutro do pol 14 popodne čekala pred nekim vratima, ali s druge strane, već sama činjenica da je on bio spreman na nešto što njemu ne predstavlja nikakav užitak zbog mene, bilo je dovoljno.
Ženi je često dovoljno da je muškarac spreman nešto učiniti, i nije nužno da to zaista učini.
Post je objavljen 10.07.2013. u 11:21 sati.