Marketing
SIR PAUL MCCARTNEY - whoaaaaaaa, ste kada gledali legendu na djelu???
PAUL McCARTNEY – Austrija, Beč, Ernst Happel stadion, 27.06.2013.
On je samo jedan dio rock’n'roll ikona The Beatles ali svakako nacentralnija figura a sasvim sigurno „the next best thing“ za sve nas koji smo godinama daleko od mogućnosti naših baka i djedova koji su The Beatlese mogli negdje uloviti i uživo. Iako sam osobno veći poklonik onog drugog dijela stvarateljskog dueta Lennon-McCartney, ne pogledati barem jednom u životu Sira Paula McCartneya bila bi ogromna grehota. Ili kako bih ja rekla, svaki ljubitelj glazbe koji nešto drži do sebe jednostavno mora sve te legende jednom pogledati i uživo. To vam dođe kao obavezna lektira, s tom razlikom da se ta lektira „čita“ s posebnim guštom.
Takav ogroman gušt bio i svima nama, brojkom 40- tak tisuća ljudi koji su sinoć ugodno popunili lijepi Ernst Happel stadion. Iako, i dalje mi nije jasno kako Sir Paul nije na stadion dovabio znatno veći broj publike s obzirom da iako mu ova „Out there!“ turneja već traje i još će potrajati ipak sve skupa brojkom nema toliko koncerata. Na kraju se ispostavilo da iako je u par navrata rečeno, ovo nije njegova posljednja turneja. Dakle za sve koji nisu otišli na Maccin koncert neka im bude jako žao, ali neka ne propuste sljedeću priiku ako je bude.
Macca je koncert počeo rano prije pola devet i bez pregrupe što je bila prva najava da ga i nakon svih ovih godina i dalje jako veseli nastupati na koncertima, a kada uzmete u obzrir da čovjek ima već 71 godinu, to je zaista za divljenje.
Prva trećina koncerta je prošla u većem omjeru njegovih i Wings pjesama, nego The Beatles koje je ostavio za „Big Bang“ drugu polovicu koncerta. Vjerojatno ciljajući na pravocrtnu liniju uzlazka dinamike koncerta, prva je polovica bila mirnija, suptilnija i onima koji nisu specijalno oduševljeni njegovim solo pothvatima, kao ja, pomalo praznjikav dio koncerta, iako se velika većina publike itekako dobro zabavljala i uživala.
Lako i ležerno izmjenjivanje gitara, šprehanje na solidnom englesko-njemačkom uz pričanje pošalica – Macca je itekako fun izvođač. Starog kova doduše i sasvim sigurno netko tko nikad nije bio i nije trebao biti onaj punokrvni frontman kakav je kasnije postao Mick Jagger, Freddie Mercury, danas Spingsteen da nabrojim samo neke – na kraju krajeva i nije trebao ništa činiti: godinama je bio sve jako jednostavno, čim bi The Beatles kročili nogom na stage krenulo je vrištanje publike (znamo kojeg dijela) i zadnje što je njima, dakle Macci ili Lennonu trebalo je izgraditi se kao frontman. Zaista, čemu. No to i jest dio koji sam recimo ja primjetila sinoć – Macca je legenda i time je sve rečeno, da i najgluplje komunicira s publikom opet bi bilo u nekoj drugoj dimenziji.
Bend koji prati Sir Paula je skup genijalnih muzičara koji su ipak „bend“ ne plaćenici. Kako je velika razlika kad se legendarne pjesme bilo Mccarneyeve ili one The Beatlesa odviraju žarom i snagom kojeg daje pravi punokrvni i srčani bend a ne ono što daju „svirači“. Svaka čast.
Prvi vrhunac koncerta bila je fenomanalna poluakustična „My Valentine“ koju je odsvirao za klavirom i koju je posvetio svojoj novoj supuzi Nancy. Ubrzo nakon nje dobili smo predivnu „The long and winding road“ u koju sam se zaljubila kada ju je prepjevao Peter Frampton, pa još jedan killer s „Eleanor Rigby“. Nekako od trenutka kada smo odcupkali „Ob-La –D, Ob-La-Da“ koja je i dan danas genijalna lakocupkajuća pjesma koja ti razdraga srce, prvi „spektakularni“ dio bio je na samom kraju regularnog dijela koncerta na jednoj od svojih najboljih pjesama napisanoj za film o Jamesu Bondu, a po mome i možda ponajboljoj Bondovoj stvari ikada „Live and Let Die“ sijevali su „munje i gromovi“ – efektan vatromet naglasio je krešendo refrena. Uz epsku „Hey Jude“ Macca se oprostio kao od publike, a stadion jei dalje brujao „Na na na na …“ pozivajući na neminovni bis.
Dobili smo dva dugačka. „Yesterday“ nam po miljunti put tako lako slomi, a „Helter Skelter“ ti da do znanja tko je tu smislio rock’n'roll „in the first place“.I onda kao da njemu i nama nije bilo dosta „infarktnih“ stanja, odvalio je fenomenalni „triptih“ Golden Slumbers- Carry That Wight – The End. Wow!
Rezime: 38 pjesama, i više od 2 sata i 45 minuta. Sve pjesme su bile izvedene u originalnim tonalitetima i niti jednom se nije “prošvercao” s glasom da bi mu bilo lakše Trebam li zaista još IŠTA dodati?
Post je objavljen 01.07.2013. u 08:17 sati.