Opet sam te izmislila, ispočetka, ali jako slično, uvijek se promijeni samo poneki detalj; boja majice ili pomak ramenima. Dodir na laktu uvijek ostaje isti. I onaj glupi osjećaj da vrijeme nema nikakve veze s tim. Opet me nešto tjera da se samokažnjavam toliko dugo dok ne ostanem bez zraka, pa onaj udah na kraju djeluje kao borba za život, a pogled pretvori u dvije slučajne mrlje.
Osjetim tvoj miris i čujem tvoj smijeh, onako maglovito, nikako sasvim sigurna želim li pamtiti ili zaboraviti?! Ponekad me rastrga sjećanje u milion dijelova i užasnuta uranjam u crnilo, nesposobna pomaknuti makar i jedan dio tijela. Ponekad mi to isto sjećanje izmami osmjeh na lice i neku patetičnu misao kako je vrijedilo... Sve rjeđe. Češće je tamno i onda još tamnije i tamnije od noći, čak i u sunčanim jutrima nisam sigurna jesam li otvorila oči ili se noćna mora nastavlja. Nema kraja.
Pitam se što radiš i onda izmišljam tvoje dane... Vadim djeliće sjećanja i slažem mozaik, posve sigurna da se ništa nije promijenilo od kada smo umrli. Još uvijek svaki dan treniraš, svaki dan osim srijede... još uvijek ispijaš kavu na istom mjestu... parkiraš auto u 8 i 15 na istom mjestu, ručaš u 13 sati, odlaziš iz ureda 5 minuta nakon 17 sati... Subotom posjetiš baku, odlaziš od nje u suzama... To je jedini trenutak kada te zamišljam tužnog, uglavnom si sretan i nasmijan. Trudim se izbaciti Nju iz tvojih dana, pa uvijek preskačem onaj dio kada se vraćaš kući, a skoro nikada ne odlaziš u krevet prije nego Ona zaspe. Zamišljati tvoje vikende nekako je najgore. Ne znam gdje da te smjestim da budeš dovoljno daleko od Nje. Ne mrzim je. Ne. Ona te čini sretnom i ne bih je mogla mrziti. Ali Ona čuje tvoj glas, vidi tvoj osmjeh i dotakne tvoje usne. Ona te čuje, Ona te sluša, a to je ono što mi najviše nedostaje.
Opet ostajem bez zraka. Nije slučajno. Izmišljene slike postale su prestvarne.
Hoću li do kraja moći živjeti od samo te jedne jedine priče?
Post je objavljen 01.07.2013. u 11:01 sati.