Poodavno sam gledala jedan latinoamerički film. Njegov prikaz u tv programu nije ništa obećavao, ali bilo je to vrijeme bez neta, satelitske, kabelske i digitalne, pa se često pristajalo na ono „daj što daš“. I sjedalo pred televizor.
Ljetna noć na seoskom imanju. Glavni junak slavi rođendan. Uz prijatelje iz sela i njegovog grada, društvu se neočekivano pridruži i nepozvan gost, kojeg slavljenik samo površno poznaje. Izmijenio je s njim pokoju riječ u prolazu, ali ga je uglavnom izbjegavao vjerujući u priču da je mladić „pomaknut“. Povremeno bi opažao kako ga ovaj promatra iz nekog prikrajka plaže, parka ili ulice, i osjećao se nelagodno.
Ponovo je osjetio isto dok ga je rukom pozivao da priđe k jednom od stolova, i nastavio se baviti svojim gostima.
Kad je došlo vrijeme da se pozabavi odloženim poklonima, otvarajući polako jedan po jedan šareni paketić, prišao mu je mladić i stidljivo pružio nekakav zgužvani papirić. Slavljenik ga je raširio i upitno pogledao „pomaknutog“. Ovaj mu mucajući reče da mu za rođendan poklanja Riječ napisanu na papiriću. I kad god ju izgovori, sjetit će se njega.
Što je dalje bilo, ne sjećam se. Znam da je riječ bila obična, ako takve postoje.
Neka iz svakodnevne uporabe.
Zaborav mi je mnoge filmove pokrao, ali komadić ovog još gužvam u sjećanju. Ima dana kada, bar u mašti, pošaljem nekim ljudima po jednu običnu...
I tako, riječ po riječ... pomiču se kazaljke.
(05. 06. 2013.)
Horhe Luis Borhes - Danas
(Uploaded on Oct 8, 2010azbukiaz)
Post je objavljen 18.06.2013. u 23:23 sati.