''Ja sam pred život istupio naježen... I razdrljen
K'o pred streljački vod u zoru
I strah me... Nepromenjen... Dok metak putuje
Al' sa sudbom se natežem... Onako zagrljen
K'o dve pijane lude na šoru
Znam, kaljavo ordenje na mom kaputu je...''
To je to, to je temelj ove neispričane priče, ovog pisanja... Upravo taj stih mi je nedostajao da objasnim sebe drugima, ukoliko bi se išta trebalo objašnjavati. Pa da, neopterećeno putujem, pritisnut sitnim tragedijama svuda oko sebe. I sudbinama koje se rastežu kao harmonika od čiste patetike do čiste tragedije. Upoznao sam razne likove, razne pajace, klaunove, probisvijete, svece, glumce i svi su bili u nekom traganju u nekoj samo njima znanoj misiji. A ja svoju misiju živim u tišini. Pa da, tu sam... Baš tu gdje moram biti u ovom trenutku jer da sam negdje drugdje, to ne bi bio ja... Ponekad sjednem u tišinu u kojoj se vode najglasniji razgovori. Razgovori o smislu, o ljudima, o Bogu, o svemu što darovani život čini zanimljivim. I pokušaš ponekad utopiti svoje brige, ali najčešće ih samo pretvoriš u osmijeh. Ma ljudi smo, a kao takvi smo skloni promijenjivostima. Niti mi od jučer, danas nismo isti. I to je taj čar života, kad postaneš heretik i ne prihvaćaš više životnu šablonu kao nešto što mora tako biti. I počneš stvarati svoj stil i počneš se razlikovati. I kad se počneš razlikovati tada shvatiš koliko svi pokušavaju biti isti, ukalupljeni, pripadati jednoj strani i sami sebe uvjeravati da je njihova strana ispravna. I ne shvaćaju da je smisao upravo u križu, u žrtvi za drugoga. I da je tu najveća manifestacija ljubavi, u predanju života za drugoga. Ne, ne shvaćaju... Samodostatnost i samopravednost je nekad najbolji recept za duhovno sljepilo... I sve više i više slijepaca hoda oko nas, i opasnost je kada slijepac počne misliti da je svetac...
Post je objavljen 17.06.2013. u 22:11 sati.