…mislim… postoje doista divni ljudi na ovom svijetu. Baš onako divni na kvadrat. A neke od njih nisam ni pogledala dobro, ni vidjela. I teško je to objasniti nekome tko drugačije živi ili funkcionira, ili recimo meni do prije neko vrijeme. Iako su mene sasvim druge stvari na neobične načine upoznavale s tim divnjacima. Ali, hoću reći, baš postoje divni. A s nekima od njih sam recimo sjedila samo s jednom. I neki od njih su recimo sasvim dotučeni. I neke recimo ne dotiče baš ništa. Naizgled. Ali kad ih gledaš… Ili, kad ih slušaš. Da. Kad ih slušaš, kao da nisu s ovog svijeta. I možda je žalosno reći to baš takvom rečeničnom konstrukcijom, to, kao da nisu s ovog svijeta jer bi ovaj svijet trebao biti divan, što i jest, u tim svojim segmentima u kojima je on divan ili u kojima smo mi ignoranti. Kako god. Ja sigurno jesam veliki ignorant. Zasigurno. Ma šta velik, gigantičan ignorant. Toliki ignorant znam biti… ma do ćoravosti. Znam toliko dugo zatvoriti oči da me pogodi po putu. A pogodilo me. Ne pričam ja ovo bezveze. I znam biti ignorant na sto i jedan način. Dobro, na tristo dvadeset i osam načina, ako ćemo točnije. Pa se zanesem da me sve sirene ovog svijeta ne probude iz mog stanja. Ponekad mi je glava toliko visoko u oblacima da ne znam uopće zašto bi se to moje stanje zvalo javom umjesto snom. Ali, zovu ljudi tako kako zovu to stanje, java, pa ću valjda morati priznati da znam sanjariti onako blesavo. I sad bi se to sve poklapalo s onim kako bi trebalo, da samo imam otvorene oči pri tom pothvatu. A što ja tu mogu, kad je tako lijepo upijati kao sonogsvijeta. I sonogsvijeta je kao ispred, ne iza, mliječnog stakla, tamo negdje gdje se boje šaraju po svemu što im dođe pod prste, obrađeno temperama, žarkije, jarkije, bistrije, divnije.
I, op, evo ga! Problem! Hajde sanjara uvjeri da treba proviriti ispod oblaka. Jer, ispod oblaka isto ima boja, i prometnih znakova koji bi vikali da staneš, samo kad bi mogli, kad bi imali kome, kad bi imali kojim ušima reći, nekima ispod oblaka, nekim ne zanesenim. A to i imaju. Pa barem upozore te, te ispodoblaka, dok mi, "pametni", iznadoblaka više volimo životne prometne nesreće. I vozimo u suprotnom smjeru, ne znajući, naravno. Vozimo mi tako u suprotnom smjeru, a ja sam se sad uhvatila množine samo da bih skinula nešto krivnje ili naivnosti sa sebe i prebacila istu na nekog drugog pa mi je bolje da se vratim jednini. Jednini kojoj je želudac ispod oblaka pa je valjda tamo smještena i intuicija, jer da je smještena u nekom dijelu mozga, isto bi značilo da nisam glavom u oblacima nego ispod tog divnog samo nekima opipljivog stvora. Lijepog stvora. I tako se, čini se, taj želudac zajedno s dobrom dozom intuicije smjestio ispod oblaka, a mora da imam dug vrat jer glava nije poslušala kad je trebala pa nije čula da se nešto komeša i da raste i da je u startnoj poziciji i da će iskočiti, a iskočit će, kad se najmanje nadaš. Ma kakvi. Sonogsvijeta je glavom u oblacima postavila rampu tamo negdje oko ključne kosti i zabranila, gle, smiješne koincidencije, iracionalnosti pristup. Ima i nalog i pečat i ostale formalnosti potrebne kako se iluzija ne bi raspršila tamo gdje joj je mjesto.
A ja sam tako vjerujući, vjerujući kako ja, koja navodno punim džepove nepovjerenjem svaki put prije nego izađem iz kuće, vjerovala kome sam vjerovala. I naravno, stavila svašta na jednu kartu. Svašta. Naravno, na krivu. A sonogsvijeta niti voli karte niti voli promjene niti voli nesigurnost niti voli nepovjerenje. Ali sonogsvijeta je ista ona koja je i glavomuoblacima pa voli kartati i voli promjene i ne vjeruje da ne bi opazila nesigurnost i vjeruje. Da, da. A zaključak je da problem uopće nije u ljudima nego u načinu na koji mi um procesuira sve ono što ga okružuje, primjerice trpajući odjeću u kofere prije nego li prebriše police u novom ormaru. Koji ipak neće biti njen. Ali nije sve u jednom ormaru. U tri dana se odljubim od jednog i zaljubim u drugi, pa se ispostavi da slika nije bila dosljedna onome čemu je trebala biti – realnom stanju stvari. I tako sam zaključila da je zapravo najpametnije duboko i fokusirano zagledati se u one boce… a sovogsvijeta znaju čemu boce o kojima pričam služe. Duboko se zagledati pa, postane li situacija kritična, analizirati i unutrašnjost istih u svrhu čega bi se te iste trebale iskapiti, a što se ne bi trebalo činiti na kriv način, izlijevajući sadržaj u ono čemu ih proizvođač nije naumio. I petljam samoj sebi riječi i zareze kako bih se nagovorila da prestanem sonogsvijeta, kakva jesam, biti takva kakva jesam, što je apsolutno nemoguća misija s obzirom na to da od sebe, dokazano, pobjeći ne možeš, osim ako se jako dobro, ali jako, jako dobro potrudiš. Jedini minus takvog postupka - razvlačenje opruge, snažno razvlačenje snažne opruge, rezultira redovito snažnim udarcem razvučenog dijela opruge o vlastiti početak. Sovogsvijeta bi to mogli nazvati jojo-efekt, jojo-efekt životne vrste. Pa mi taj generalni jojo, džodžo, životćetisezabitinosomuvlastitikarakter-efekt kaže da prestanem tražiti što tražim. A, bože, (i da, i njega sam morala sad zazvati,) to bi svejedno bio svojevrstan životćemisezabitinosomuvlastitikarakter-efekt jer ne znam i ne mogu nego tražiti u sebi i oko sebe ono što mi se hoće, a ne ono što mi se neće. A meni se baš hoće tih par sitnica poput recimo katkad vikati na leptira jer doista ne znam zašto je zamahnuo krilima u Japanu.
pe es... Kako se ono štite zaštićeni leptiri?
Post je objavljen 03.06.2013. u 20:22 sati.