Zabada iglu i povlaći konac nježno, kao da šije ranjeniku ranu. Ruke su
joj stare, naborala se koža oko kvrgavih zglobova, ali takve spretnosti
rijetko se viđahu.
Pogleda u djevojčicu, lijepu i plavokosu, što sjedi na klupici pored nje i
veli:
- Ječerma, ćerce, nikad ne smi bit do kraja završena!
Gleda je djevojčica i upitno podignu obrvu,
- Zašto, none? Kakva će onda bit? Ka da joj nešto fali...
- Ječerma ti je kano kuća, kada gazda kuću dovrši do kraja, dovrši i svoj
život, ode na oni svit...
- Umre, dahnu djevojka.
- Je, File moja, svaki je naš čovik kad bi mu se jačerma dovršila - u njoj
bi pokopan...
Gleda djevojčica bakicu, a potom uze u svoje ruke vesti ono što se alamarom
učini. Namata konac, brižljivo ga prišiva,
- A none, kako ću učinit da ne dovršin šav, a da se jopet to ne vidi
drugiman?
- Lipo, savjetuje je stara žena, Ili ostaviš botun na dva konca, a ne na
četri ka ča san te učila, ili alamar ostaviš pri dnu labav...
Pamti djevojčica, kima glavom i šije, a onda će,
- Ja svomen čoviku nikad alamar neću dovršit!
- Prvo ti čovika nađi, obrecnu se stara žena, a onda će blaže,
- I nemoj mi bilo koga kući dovodit! Nemoj da ti more tuče!
- A zašto, none, ne mornara!
- U mornara mokre gaće, ćerce, samo ritki umru u posteji, vrati se bakica
svojem ručnom radu, a potom prošapće:
- Ko more tuče, more ga istuče...
Prati kamera bakin pogled na izblijedjelu fotografiju mlađahna mornara...
xxx
Odjeva se, navlaći na sebe platnenu, dugu, bijelu košulju, preko nje steže
u struku brnicu, suknju sa oštrim naborima, a potom pažljivo navlaći
korpet, urešen prsluk. Sagiba se i obuva gete, visoke, crne, kožne cipele.
Vezuje bertu oko vrata, traveršu oko struka, stavlja rečine u uši i oko
vrata namata kordun, zlatnu, dugu kadenu. Pogladi u ogledalu pletenicu
smotanu oko lijepa lica i s osmjehom napušta prostoriju.
Dok se vrata prostorije iz koje izlazi Filomena zatvaraju – otvaraju se vrata sobe u kojoj je Filip. Pratimo ga kako on odijeva svoje svečano ruho: od košulje, preko jačerme, kako alamar prevlaći preko botuna, pa potom i on navlaći gete i izlazi iz svoje sobe...
Iz sobe na sunce, nagao prijelaz – tako da u izmaglici, u daljini, na dnu Pjace vidimo par, polako prepoznajemo da je riječ o Filomeni i Filipu. Razmjenjuju poljupce, nježno se drže za ruke, šetaju. Kamera prati korake, kamera prati kamene ploče našeg starog grada, spajamo nježno sa čvrstim, spajamo ljubav ljudsku i ljubav Božansku – da povežemo tradiciju sa onim što su nam preci namirili.
xxx
Na Sustipanu, zagrljeni, gledaju u more.
- Bit ćeš moja il' ničija, šapuće mladić.
- Bit ću tvoja il' ničija, odgovara djevojka.
Prstom prelazi preko alamara na njegovoj jakni, smješka se kada naiđe na
labav vez,
- Nije mojima drago šta si mornar, veli ona.
- Triban tebe priranit, a fameju kad stvorimo triba i njima krov nad
glavon namirit. Bitno je da radin pošteno, odgovara čvrsto.
Razmjenjuju poljupce, al se sve bojažljivo osvrću, da ih netko ne vidi...
- Bit ćeš najlipša nevista u gradu, strasno će Filip.
- Ni ti nećeš bit loš, smije se File.
Xxx
Vjenčanje. Skromna povorka. Obred u katedrali. Sve bez riječi, samo glazba...
U offu ide pjesma, Filomenin je glas čita:
Puno mi je lipo,
Moj golube,
Kad me tako gledaš.
Puno mi je lipo,
Lipi moj,
Kad rečeš, a ne rečeš ništa.
Puno mi je lipo,
Jube moja,
kad mi rukon svu brigu odneseš.
Lipo mi je,
Jube moja,
ća si me životu naučija,
ća si mi pokaza
kako lipo more bit.
Xxx
Spremaju se za svetu misu. Filip u ruci drži svoju košulju,
- File, daj mi stegni botun, samo šta mi nije ispa.
Preuzima košulju iz ruke svog muža i steže dugme koncem. Dramatično.
Xxx
Rastanak. Drže se za ruke, ona plaće.
- Obeća si da ćeš se brzo vratit...
- Obeća san i brzo ću ti doć, ljubi joj vrat,
- Ko se tebi tako lipoj ne bi brzo vratija, prin ću doć doma nego li
otić, smije se...
Smije se i ona, premda – gledatelju je jasno – joj do smijeha nije. Kamera klizi niz grudi joj – uočavamo kako «nije sama», trbuščić je vidljiv. Filip se saginje i ljubi ju u pupak, između njegovih usana i njene kože probija svjetlo – kamera krene put mora...
Xxx
Dok pokazujemo slike u offu ide pjesma čitana njegovim glasom:
Lipa moja,
Dok hodaš,
Hodan,
Dok pivaš,
Pivan,
Dok jubiš,
Jubin,
Dok dišeš,
Dišen.
Lipa moja,
I kad me nema,
Ima me,
Kad me tražiš,
Nać'eš me,
Dok me voliš,
Dršćen,
Dok me pamtiš,
Živ san...
Ona skuplja robu sa sušila, slaže košulje, osvrće se, on sjedi u dvoru i plete mrižu, plete, a gleda ju priko oka. Kroz mrižu – kamera zumira hostiju, više nismo na dvoru, već u crkvi, misa je. Ona kleči, moli, kroz trepavice (krupan kadar) skreće pogled put njega, veselo zaključujemo – da i on radi isto, gleda ju iz prikrajka. Zumiramo na njegove sklopljene dlanove, odzumom vidimo da su njeni dlanovi među njegovima, više nismo u crkvi, već u njihovoj postelji,
- - Jube moja, File moja, on šapuće, mrak...
Večer je, tiho je, prozor je otvoren i gori petrolejka. Ona sjedi u stolici i krpa svoju traveršu. On leži i spava na kauču pored. U jednom trenutku - ubode se File na iglu. Taj trenutak treba prikazati dramatično. Kap krvi klizi i pada (kao s velike visine) na pod (uz jak udarac ili slicno) ... stanka... na njenom licu koje se lagano podiže (totalno krupni kadar) vidi se izraz koji nagovještava da ona sluti zlo. Krene joj suza, okreće se i vidi da je trosjed prazan. Samo lagano zavjesa vijori na ljetnom povjetarcu i plamen u petrolejci igra...
S plamena svijeće prelazimo na plamen u peći, ona ubacuje drva, iza nje poluotvorena vrata, slutimo – i Filip je tu negdje, ali ga ne vidimo. Čuje se neki udarac, možda je lupila škura...
- - Filipe!, zaziva ga.
Tišina. Odjednom – opet se čuje udarac. Ona juri prema poluzatvorenim vratima, ulazi u sobu – njihova postelja prazna, složena – samo škura lupka na vjetru. Prilazi ponistri, naslanja se i gleda. Kamera prati njen pogled ka pučini... Mjesečina.
Xxx
Zvončac – dan - sunce
- Oćeš me naučit kako ću sebi traversu izvest, pita djevojčica dok bere cvijeće.
- Oću, ćerce moja, oću, uzima File u ruke buketić što je dijete nabralo.
Miriše cvjetove, glas joj puca, pogled bludi put mora,
- Samo nikad, nikad nemoj svoju aljinu ili alamar svojega čovika dovršit...
- Zašto, majo?
- Jerbo, ječerma ti je kano kuća, kada gazda kuću dovrši do kraja,
dovrši i svoj život, ode na oni svit...
Glazba...
Post je objavljen 03.06.2013. u 14:23 sati.