Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lanxsatura

Marketing

Poljska 2012. - od Zagreba do Beča (I. dio)

Prošlog ljeta provela sam nezaboravnih osam dana sa svojim sad već gotovo odraslim sinom u Poljskoj. O tome sam napisala kraći putopis čije dijelove donosim ovdje.

***

Svi smo mi hodočasnici. Svjesni ili nesvjesni te činjenice prolazimo kroz život koji nam je namijenjen i radimo najbolje što možemo. Romanje – nakon kraćeg razmišljanja sjetila sam se slovenskog izraza za hodočašće, kad nas je policajka na Bregani pitala kamo idemo. Hodočašće. Dok slušam umirujuće kloparanje vlaka koji ubrzava prema Krškom, da bi malo dalje usporio prateći zavoje kojima su Sava i Savinja probile sebi put kroz Zasavsko gorje, zadovoljno sjedim na svom sjedalu i uživam u osjećaju zahvalnosti što smo napokon krenuli i što se počinjemo približavati davno zacrtanom cilju. Svi oni tjedni planiranja, razmišljanja i nedoumica realizirali su se i sad više ništa ne mogu i ne želim promijeniti. Putovnice, vozne karte i novac na sigurnom su u torbi koja mi leži u krilu. Ostale manje bitne stvari su u ruksacima i u dva manja kovčega na metalnim držačima iznad sjedala. Učinila sam sve što sam znala i mogla i sad sam se polako opuštala na Božjem dlanu, dopuštajući da brige i nemir koji su još preostali kliznu kroz moje misli i bez zaustavljanja se rasprše negdje u prostoru koji je ostajao iza mene.
Dobro poznati krajolici prolazili su mi pred očima kao u snu. Nakon što smo prošli Celje, uronili smo u meni nešto manje poznat, ali lijep i slikovit brežuljkasti krajolik koji se prije Maribora pretvara u zelenu ravnicu iznad koje se uzdiže moćni pohorski masiv. Na trenutak sam osjetila miris i okus malina koje smo tamo nekoć brali na krčevinama usred starih šuma čije se drveće uzdiže prema nebu poput stupova gotičkih katedrala. Voljela sam Pohorje i voljela sam maline.
Nakon Maribora pokušavamo odgonetnuti trenutak ulaska u Austriju. U Europskoj uniji formalno više nema granica, no ipak, kada su njemački natpisi zamijenili slovenske, znali smo da smo tamo. Prolazimo Graz i penjemo se sve više nailazeći mjestimično na visoko naraslu Muru koja je tjedan dana ranije ozbiljno zaprijetila i našem Međimurju. Široka rijeka blatnjave vode koja se divlje vrtložila i ponegdje razlijevala preko ruba korita izgledala je moćno i zastrašujuće. No ubrzo smo se udaljili od nje i uspinjali se kroz slikovit kraj dok se vlak elegantno probijao slikovitom prugom usječenom u padine s brojnim tunelima. Nakon Semmeringa pruga se polako spušta prema ravnici. Prolazimo Bečko Novo Mjesto i vrlo točno po voznom redu (oko 14h) dolazimo na bečki kolodvor Meidling.

Sad imamo gotovo osam sati za razgledavanje Beča. Mogli smo iz Zagreba krenuti i poslijepodnevnim vlakom koji ide preko Mađarske, a vezu za dalje čekali bismo nešto više od sat vremena. No ovako nam je bilo više po volji, trebalo je iskoristiti dan kad se već pružila prilika.
Na Meidlingu smo se najprije raspitali kako da dođemo do Westbanhofa gdje će navečer oko 22h biti postavljena kompozicija vlaka za Poljsku, Češku i Rusiju. Na automatu kupujemo kartu za javni gradski prijevoz koja vrijedi sat vremena, no tada to još nismo znali, mislili smo da vrijedi samo za podzemnu željeznicu. Spuštamo se na stanicu U-bana. Uz jasne oznake trase i svih stanica zaista se ne može lako zbuniti pa smo tako sretno stigli na odredište i potražili spremište za prtljagu.
Zabrinuli smo se kad smo uvidjeli da je većina sefova već popunjena, nije nam se dalo provesti poslijepodne na kolodvoru. Na kraju smo ipak uspjeli naći srednje veliki sef za naše stvari. Na izlasku iz garderobe na trenutak sam zastala pred dućanom koji me podsjetio na neka davna vremena. Sjećanje je došlo, okrznulo me svojim neobičnim utiskom i nestalo.

 photo Polska2012002_zpsb9c5ae36.jpg

Raspitali smo se u informativnom centru na kolodvoru kako doći do središta grada i krenuli. Sigurna sam da sam čovjeka pitala gdje je Hofburg, a ne gdje je Schönbrun, no nakon dvadesetominutnog pješačenja ulicom Marije Pomoćnice u smjeru koji nam je stariji gospodin pokazao došli smo upravo do tog dvorca. Nije mi bilo žao, tu sam ulicu upoznala prije dvadesetak godina u hladnim zimskim uvjetima i moram priznati da mi je sadašnja srpanjska vrelina više godila od onoga snijega.

 photo Polska2012003_zps9be36ef2.jpg

Na kraju sam morala priznati da unatoč karti koju smo uzeli u informativnom centru ne znam gdje smo pa sam pitala ženu na tramvajskoj stanici kako možemo doći do središta grada. Ljubazna mlada gospođa pokušala nam je pomoći, no nije shvatila da ne znam gdje smo pa je njezino objašnjavanje na vrlo nepotpunom engleskom bilo uglavnom neuspješno. S veseljem nas je prepustila čovjeku koji se u radnom odijelu upravo vraćao s posla i čekao tramvaj na istoj stanici. Uputio nas je na lijepom srpskom kako doći do središta grada i dio puta išao je s nama, na čemu smo mu bili uistinu zahvalni. Objasnio nam je da karta koja se poništi vrijedi sat vremena na svim relacijama javnog prometa bez obzira radilo se o podzemnoj željeznici, tramvaju ili autobusu. Tako smo se s kartom koju smo kupili na Meidlingu taman uspjeli vratiti na Westbanhof i podzemnom doći do katedrale Sv. Stjepana.

 photo Polska2012006_zps762c8ab7.jpg

 photo Polska2012035_zps90172b21.jpg

Bio je to veličanstven prizor kad smo izašli na površinu, osobito mom sinu koji tu lijepu građevinu još nikad nije vidio. No ispostavilo se da nije još doživio ni pravi turistički obilazak crkve jer su ga neugodno iznenadili vreva i šarenilo turista koji su ispunili sjenoviti sakralni prostor. Sjećam se svog prvog susreta s ovom pojavom, trenutka kad sam prije nepunih trideset godina toliko željno ušla kroz velika vrata pariške katedrale Notre-Dame i ostala zatečena vrevom i toplinom prostora u kojem sam očekivala prohladni zrak i spokojnu tišinu. Otišli smo do kuta u kojem se nalazi spomen ploča s natpisom o našem kardinalu Stepincu, a zatim smo se uputili u vrelinu bečkog poslijepodneva, u potragu za kasnim ručkom.

 photo Polska2012005_zps8edde174.jpg

Uspjela sam se točno sjetiti puta kojim sam nekoliko mjeseci ranije prošla sa suprugom i našla sam restoran Va Piano točno tamo gdje sam zapamtila da se nalazi. Slasno smo pojeli tjesteninu s mozzarellom i bolonjez i obnovljenih snaga krenuli u nova istraživanja. Prošli smo kroz carski dvor (samo izvana, naravno), prošetali kroz lijepo uređene parkove do gradske kuće, vratili se u centar i ponovo razgledavali dio grada koji me neodoljivo podsjeća na nekoliko puta uvećan riječki Korzo.

 photo Polska2012010_zps1b18e137.jpg

 photo Polska2012020_zpsf00938d3.jpg

 photo Polska2012030_zps126861ed.jpg

Usput smo se okrijepili ledenom kavom i sokom, a na kraju smo već bili tako umorni da smo se malo ranije nego što smo namjeravali vratili do kolodvora. Tamo smo kupili vode i nekoliko sitnica za put, i vrećicu mozart-kuglica koje su nam potrajale nekoliko slijedećih dana.




Post je objavljen 31.05.2013. u 21:18 sati.