Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/07morsky08

Marketing

apsurdistan

Idem probati staviti na papir neke svoje nedomice, ne bi li mi stvari postale bjelodanije, jer nekako ne mogu vjerovati svemu ovome što moje oči vide…
Neću sad previše u širinu, ruke bi mi otpale od kljucanja po tipkovnici, malo ću se zadržati na najnovijem skandalu.

Agresivna manjina od 550-600 tisuća Hrvata, pardon, hrvatskih građana, zlostavlja naprednu većinu od 500-njak ljudi (toliko ih je jučer marširalo, jer oni ne protestiraju oni – marširaju).
Ali uopće ne želim sada spominjati svjetonazorski sraz tih dviju skupina, velike manjine i male većine. Tu se više uopće više ne radi o pravima ove ili one grupa na konzumaciju nekih demokratskih prava. Tu se sada radi o načinu (ne)funkcioniranja jedne države.
Dakle.
Agresivna manjina poslužila se svojim deklariranim demokratskim pravom i skupila najprije 370.000 potpisa, što je iznosilo 10% stanovnika s glasačkim pravom po popisu glasača koji je nedavno pročešljala recentno vladajuća stranka, ona ista koja je OBEĆALA da će mijenjati apsurdan Zakon o referendumu, jer je vrlo teško, skoro pa nemoguće skupiti toliko potpisa u propisanih 15 dana. Što je vidljivo iz dosadnjašnjih referenduma. Dvadesettri godine – dva referenduma, oba raspisala državna uprava.
Ne samo da ta ista vlast nije mrdnula prstom da taj Zakon promijeni, a ja se pitam koji su to komplicirani postupci potrebni da bi se jedan loš zakon bacio u smeće, i koji nadljudski napori osim podizanja ruku ili pločica s natpisom u uvaženoj ustanovi Hrvatskom Saboru, ne samo da ga nije promijenila, nego se sada, nakon što su udovoljeni uvjeti po postojećem zakonu a po "novom" biračkom spisku, u saborskom hodniku pred tv-kamerama, vjerojatno u blizini zastupničkog wc-a, ukazuje nekakakav lik koji se odaziva na ime Peđa Grbin, i mrtav-hladan izjavljuje da je to nedovoljan broj potpisa jer glasača u Hrvatskoj (koja je, po zadnjem, nikad kompletno objelodanjenom, popisu stanovništva, još jedna neobjašnjiva pojava u Apsurdistanu, domovina 4,1 plus nešto sitno stanovništva, uključujući dakako i nejačad) ima 4,5 milijuna.
Aj dobro.
Skupili 500.000 tisuća. I nešto sitno više.
Isti lik zauzima svoje mjesto u hodniku, valjda je stalno na putu iz sabornice prema „onom mistu“, i jednakim kompetentnim i odlučnim tonom izjavljuje da referendumska odluka nije obvezujuća za Hrvatski Sabor.
Niti je Hrvatski, a niti je Sabor, čini se meni.
I onda se sjate svi stručnjaci za Ustavno pravo i upinju se objasniti ono što je i zadnjem magarcu jasno: da ono što „narod“ odluči na referendumu automatski ulazi u Ustav. Ono što odluči – dakle, bilo što. Bilo to nekom glupo i nepotrebno, zatucano ili nazadno.
Za to shvatiti dovoljno je samo poznavanje 30 slova latiničnog pisma, vještine zvane čitanje. Ono što većina nas svlada do sedme godine života, ili najkasnije da završetka prve školske godine u životu. Vještina koja ne zahtijeva neki visoki kvocijent inteligencije niti posebne tjelesne vještine. Svaka seoska učiteljica sve svoje ispodprosječne, prosječne i natprosječne male đake uspješno poduči sricanju slova.
('Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. Odluka donešena na referendumu obvezatna je.', stoji u članku 86. Ustava.)

Ali razumijevanje teksta je ipak malo zahtjevnija vještina, izgleda.

I za to treba organizirati okrugle stolove i panel-rasprave, javne tribine i nulte točke u javnoj (televizijskoj) kući?


Post je objavljen 28.05.2013. u 11:53 sati.