Svakome od nas kad se rodi na rame sleti ptica smrti. Moguće i nije ptičjeg oblika, prije nekog amorfnog anđeoskog, ali da izbjegnemo religiozne pojmove i debate, nek' se zove ptica. I nije crna niti grozna, mekana je i pufasta kao male sjenice što vam zimi dolaze na hranilište. Ne javlja se iz dna bezdana duboko bačvastim glasom, već cvrkuće. Pjeva o smrti. Vama na uho ili sama sebi pod kljun, ovisno o tome koliko si punite uši vatama ignorancije. Kao neki što su stajali iza leđa velikim rimskim vojskovođama, tako i ona opominje da smo smrtni i da nam vrijeme curi, guguće o trzanju svjesnosti i odlukama koje doslovno život znače.
Koliko znamo iz povijesti, rimski vojskovođe takve nisu posebno obadavali, pa se Rim srokao u porocima i bljuzgi. I koliko isto tako znamo, nitko iz njega nije preživio. Da mi je upitati njihove ptičice što su rekli kad su došli "gore", kako su se vadili iz vlastitih kaša. Iz ove prespektive se čini da su i nama uvalili štafetnu žlicu-palicu, da i mi malo po rimskoj kaši prokopamo.
Post je objavljen 23.05.2013. u 11:17 sati.