Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/gosponprofesor

Marketing

Wagner – obljetnica

Nedavno sam, nema tome niti mjesec dana, u zagrebačkom HNK po prvi put – bi li mi zbog toga trebalo biti neugodno? – prisustvovao izvedbi jedne Wagnerove opere, konkretno, Lohengrina. Nekako sam se osjetio dostatno glazbeno potkovanim da mogu odslušati i odgledati – a da pritom uživam – djelo kompozitora čija će se 200. godišnjica rođenja obilježavati širom svijeta ovog 22. svibnja. Takozvanu ozbiljnu glazbu – što je posve neprimjeren naziv – slušam manje-više svakodnevno već godinama, ali sam se uglavnom zadržavao na razdoblju baroka i klasicizma, i ponešto kasnijih skladatelja, dakle, štono riječ, klasika: Bach, Mozart, Beethoven… Chopin, Liszt… Dakako, u kojekakvim radijskim emisijama odslušao sam i sijaset drugih autora pa sporadično i Wagnera, koji me ipak pomalo plašio jer sam shvaćao da je, meni, u izvjesnom smislu zahtjevniji za slušanje od spomenutih, uz koje se mogu, primjerice, pisati i tekstovi za blog. Kako bilo, prije odlaska u HNK pokušao sam se što bolje pripremiti pa sam pročitao ponešto tekstova o Lohengrinu.

Wagner je tu operu skladao u manje od godinu dana, a praizvedba je bila 1850. Nakon što ju je poslušao, Franz Liszt – čijom se kćeri Wagner bio oženio – izjavio je: S tim Wagnerovim djelom stari svijet opere stiže do svojeg završetka. Duh lebdi nad vodama i tu je svjetlo“. Ovakvih überpatetičnih ocjena, kad su Wagnerova djela u pitanju, ne nedostaje. Baudelaire tako spominje doživljaj fascinantne svjetlosti, čiste bjeline što preplavljuju cijelo djelo, uz dobrodošle kontraste prilikom pojavljivanja zločeste Ortrud… I tome slično. U Hrvatskoj je Lohengrin prvi put izveden 1890. u Rijeci, a predstava na kojoj sam bio 13. travnja izvedena je pred prepunim kazalištem. Wagner u nas očito ima svoju publiku već čitavo stoljeće i kusur.

O čemu se radi? Radnja je opere smještena u Antwerpen u 10. stoljeću. Kralj Henrik zatiče Brabant podijeljen oko nasljedstva vojvodskog prijestolja. Friedrich od Telramunda zauzima tron i optužuje Elsu, vladaricu Brabanta, da je ubila zakonitog nasljednika, svog brata Gottfrieda. Elsa se zaklinje u svoju nedužnost pa Kralj odlučuje spor razriješiti borbom između Telramundova i Elsinog predstavnika. Kako se nitko ne želi boriti u Elsino ime, ona pripovijeda san o vitezu u sjajnom oklopu, kad li u u barci koju vuku labudovi stiže Lohengrin. On pristaje braniti njezinu čast pod uvjetom da ga nikad ne pita za njegovo ime ili podrijetlo. Lohengrin pobjeđuje u boju, a Telramund, protjeran kao izdajnik, sa suprugom Ortrud, skuje plan kojim se želi osvetiti misterioznom vitezu i zavaditi ga s Elsom. Tijekom ceremonije vjenčanja njih dvoje javno optužuju Lohengrina da je Telramunda pobijedio korištenjem čini. Kasnije, u bračnoj ložnici, Elsina znatiželja raste sve dok na koncu ne izusti zabranjeno pitanje. Telramund upada kako bi napao Lohengrina, no ovaj ubija provalnika i potom pred sudom obznanjuje odgovor na Elsino fatalno pitanje: on je Lohengrin i vitez je Svetog grala pa mu je dozvoljeno ostati među ljudima samo ako je njegov identitet skriven. Pozdravlja se s nesretnom Elsom, a njegov do tad začarani labud pretvara se u Gottfrieda, pravog nasljednika prijestolja…

Ukoliko se, dakle, pripremite, radnju možete bez poteškoća pratiti, a tu su i titlovi s prijevodom pa njemački jezik nije problem. Izvedba mi se, sve u svemu, svidjela. Nisam glazbeni stručnjak pa mi ne pada na pamet upuštati se u nijansirano procjenjivanje uspješnosti pojedinih izvođača; za moja laička uha, svi su bili izvrsni. Sa zanimanjem sam očekivao redateljsko-scenografsko rješenje prizora s labudom: u svemu, vrlo efektno. Kostimi također. Osobno sam najviše uživao kad bi se pojavila zlica Ortrud (zašto su nam negativci često simpatičniji?) i otpjevala svoje; svaka čast Elsi, dobroj, dragoj Elsi, no kog’ se vraga nije mogla suzdržati?

Čitajući tako o tom nedvojbeno genijalnom kompozitoru, ponešto sam i naučio pa prenosim dio toga i ovdje, da, u skladu s koncepcijom bloga, naučite i vi. Wagnerov biograf, Ernest Newman, napisao je da je Wagner posjedovao toliko mnogo životne energije da je njegov osjećaj za ćudoređe nije uvijek mogao držati pod nadzorom, ali je uvijek vjerovao u sebe, a ta je vjera bila toliko snažna da je mogla pomaknuti planine. Naposljetku je postigao u potpunosti savršenstvo života te moć nad čovječanstvom zbog čega se ovaj zapis više doima kao bajka nego kao stvarnost.

Wagner je, dakle, bio genij koji se moguće potajno smatrao bogom, ili barem od Boga poslanim mesijom čije je poslanje i smisao boravka na Zemlji objediniti sve vrste umjetnosti u sveobuhvatno umjetničko djelo čija je duša glazba. Čovjeku s takvom vizijom, koji je praktički utemeljio kult s hramom u Bayreuthu, u koji i danas pobožno hodočaste brojni sljedbenici, i koji je prijateljevao s ekscentričnim bavarskim kraljem Ludwigom, lako bi se mogla prišiti kakva dijagnoza, kad iza sebe ne bi ostavio djela toliko utjecajna da se može reći da je izmijenio sudbinu opere pa i glazbene umjetnosti u cjelini. Uostalom, o njemu je napisano više bibliografskih jedinica no o bilo kojem drugom skladatelju, a na popisu najboljih kompozitora svih vremena mnogi ga vide na prvom, drugom i trećem mjestu. Kako bilo, kao i u slučaju nekih drugih izvanserijskih osobnosti, pokazuje se da, riječima Viktora Žmegača, estetska i moralna kultura ponekad mogu biti u zastrašujućem raskoraku. Hja.

Što se pak tiče, meni zanimljivog, odnosa Wagnera i Schopenhauera (da sad ne spominjemo Nietzschea), tih divova njemačke kulture 19. stoljeća, za skladatelja je susret s mišlju velikog filozofa, koji je umjetnost držao lijekom za bol i dosadu života, bio od presudne važnosti. Tako je, u svojoj četrdeseti i prvoj godini, djelo Svijet kao volja i predodžba pročitao u nekoliko mjeseci četiri puta, i doživio neku vrstu otkrivenja. Schopenhauerove misli rasvijetlile su mu značenje njegovog vlastitog stvaralaštva. Shvatio sam svog vlastitog Wotana, zabilježio je. U određenom smislu, filozof mu je pomogao da shvati sebe.

Wagner je nakon toga s obožavanjem pisao o Schopenhaueru, šireći svoje oduševljenje na prijatelje i sljedbenike. Premda je posredno kontaktirao s ostarjelim misliocem, do njihovog susreta nije došlo. Štoviše, dade se zaključiti da dojmovi čangrizavog starca o glazbeniku nisu bili toliko pozitivni koliko je potonji priželjkivao. Kompozitor je svom idolu poslao kopiju Prstena Nibelunga, no reakcije nije bilo. Wagnerov ego – a on bijaše golem – vjerojatno je trpio, i tko zna tko je zbog toga stradao. Moguće da je i bolje da Wagner nije saznao za bilješke što ih je Schopenhauer bio ispisao na marginama libreta: prepune su primjedaba na arhaični rječnik i stilističke eskapade. Premda su možda obojica dijelili svjetonazor mistične rezigniranosti i pesimizma, obostranog prepoznavanja nije bilo. Schopenhauer je neobično snažno utjecao na Wagnera, ali filozof nije dijelio s njim isti ukus kad su literatura i glazba u pitanju.

U svakom slučaju, premda je za vjerne sljedbenike Richard Wagner neupitna veličina, Zeus glazbenog Olimpa, među kolegama kompozitorima i glazbenim stručnjacima dvoji se oko njegovog mjesta na ljestvici s obzirom na trijumvirat Bach-Beethoven-Mozart. Tako će skladatelj Virgil Thomson napisati da Wagner ne predstavlja apsolutnu vrijednost, kao spomenuta trojica, oko koje bi se svi jednoglasno složili, dok će pijanist Bruno Walter svoje dojmove nakon slušanja Tristana i Izolde opisati ovako: Bio sam napustio ovaj svijet… Moj je zanos do ponoći pjevao u meni, a kad sam se sljedećeg jutra probudio, shvatio sam da se moj život promijenio. Započelo je novo doba: Wagner je bio moj bog, a ja sam želio postati njegovim prorokom“.

Post je objavljen 20.05.2013. u 23:39 sati.