Marketing
Tamo i tu
Opraštamo se, kako sam i najavio prošli put, od Tibeta 11. i 12. stoljeća i vraćamo se nekih 1500 godina ranije na potkontinent smješten južno od Zemlje Snijega, u Indiju. Zemlju koja je bila naravno i domovina Šakjamunija, Prosvijetljenoga Mudraca iz naroda Šakja kojega danas poznajemo kao povijesnoga Buddhu ovoga našeg izuzetno povoljnog eona. Ali Indija je zemlja fascinantna iz tako mnogo drugih razloga, zemlja koja predstavlja na vanjskome planu ono što je zapravo u svima nama (neki bi rekli mikro i makro kozmos) bez obzira na naše biomehaničko svjetovno podrijetlo, na naciju, rasu, poslovnu profesiju, sklonosti ove ili one, političke svjetonazore i što već, a čemu smo se skloni u patetici neznanja dotjecati kao uporištima. „Uporišta“ koja su bez prave veze s biti, s prvom svrhom i smislom koji onda iz nje proistječe sve nas takva „uporišta“ na kraju jako skupo koštaju koliko god možda bila sladunjava i ugodna u startu. Upravo o tome govore i sljedeće dvije priče koje sam nakanio (ponovno) objaviti. Riječ je o meni osobno vrlo simpatičnim pričama jer jedna me podsjeća na davne godine kada sam tek počinjao čitati o buddhizmu, a druga mi je pomogla par godina kasnije u jednom nepovoljnom razdoblju kada su me mučile neke privatne sumnje i nedoumice (tu ćemo valjda sljedeći put). Već sam ih objavljivao na blogu ali prije više godina, ne vjerujem da ih se itko sjeća, zato uživajte.
Prva priča ujedno je popularna među vegetarijancima kako budistima tako i ne-budistima ;-) Moje skromno mišljenje je da ipak nije riječ baš o čisto problematici prehrambenih navika ali prosudite sami:
Dok je boravio u samostanu Veluvana u Rajagahi (današni grad Rajgir u saveznoj državi Bihar), Buddha je govorio o slučaju koji se zbio s jednim mesarom-svinjarom po imenu Cunda:
Mesar Cunda je bio neobično pohlepna i okrutna osoba. Životinje je ubijao na neki osobit način tako da je njihovo meso bilo kupcima ukusno i primamljivije od mesa koje su pripremali drugi mesari. (Iz današnje perspektive možemo pretpostaviti da je riječ o tome da je meso životinje koja ugiba polako u strahu i mukama „natopljeno“ hormonom nadbubrežne žlijezde- epinefrin/adrenalin koji se luči u takvim situacijama i da je zato konzumentima Cundinim mušterijama i njemu samom osobito prijalo i djelovalo na njih adiktivno)
Zgrnuo je veliko bogatstvo svojim poslom ali nikada nije pokušao svojim novcem učiniti nekakvo plemenito djelo.
Iako je Buddha boravio u lokalnom samostanu ni jednom ga Cunda nije posjetio niti mu iskazao poštovanje, ne ponudivši mu ni šaku cvijeća ni žlicu riže niti je učinio ikakva drugog dobrog djela u životu.
Cunda je naposljetku obolio, a s vremenom ga je obuzelo i teško ludilo.
Kada je doživio takav napad ludila mesaru Cundi ponašanje se promijenilo u skladu sa njegovim prošlim djelima. Počeo je roktati poput svinje i hodati četveronoške na rukama i koljenima po kući. Ukućani su ga pokušavali svezati i ušutkati ali sve je bilo uzalud, nitko nije mogao spriječiti da se izvrše posljedice njegovih djela, njegova karma. Samo je roktao, cvilio i hodao četveronoške kao svinja.
Nitko u sedam okolnih kuća nije mogao spavati zbog njegovog glasanja. Članovi njegove obitelji mogli su samo zabarikadirati vrata od kuće da ne bi takav izašao van. Nakon takve muke koja je trajala sedam dana Cunda je umro i rodio se ponovno u carstvu patnje.
Redovnici su cijelo vrijeme osluškivali kontinuirano cviljenje i roktanje iz njegove kuće koje je trajalo danima. Neki od njih su se obratili Buddhi riječima: «Plemeniti, već sedam dana vrata kuće mesara Cunde su zatvorena i sedam dana neprestano traje klanje svinja; zacijelo on sprema veliku gozbu za brojne goste. Takvog okrutnog i razvratnog čovjeka nitko nikada nije vidio!»
Buddha im je odgovorio: «Redovnici, nije on klao svinje ovih sedam dana. Posljedice njegovih zlih djela su ga sustigle. Čak i u ovom životu ukazale su mu se muke iz carstva patnje. Zbog tih je muka poludio i hodao četveronoške po kući sedam dana cvileći i rokćući poput svinje. Danas je umro i ponovno je rođen u paklu.» Čuvši to redovnici su rekli: «Poštovani Gospodine, on je dakle nakon patnje ovdje na ovom svijetu otišao opet na mjesto patnje i ponovno se rodio tamo.»
Buddha je dodao pojašnjenje u nekoliko stihova:
Idha socati pecca socati
papakari ubhayattha socati
so socati so vihannati
disva kammakilitthamattano.
Ovdje je patio sada i patiti će ondje poslije
Onaj koji čini zlo pati u obje egzistencije
Tuguje jer ga muči bol
Dok spoznaje izopačenost vlastitih djela.
Kaže sa da je Cundino ludilo uzrokovano time što je još živ mogao osjetiti vatru iz carstva patnje koja se uzdizala pred njim.
Ove tradicionalne slikarije (pripadaju kineskoj tradiciji) slikovito ilustriraju ono što se na sanskrtu naziva niraya ili naraka – domena pakla, koja je podijeljena na više stupnjeva. Recimo „Dno Svemira“ ili Avici Niraya (doslovno a-vici = bez valova) najniži je stupanj u nizu niraya ili naraka tj. paklova. Slično kao područje iza rijeke Kocit u Danteovoj Božanskoj komediji. Naravno riječ je samo o konceptualnim interpretacijama s kakvima već voli baratati ljudski um.
Post je objavljen 12.05.2013. u 16:17 sati.