Šta bi čovika nagnalo da se prijavi za put na Mars. Put u jednom smjeru. Znači, tamo bi triba i umrit. Ne mogu to shvatit.
Ima bit da su našli dobrovoljce koji će 2023.godine nastanit prvu kolonizatorsku bazu na planetu Marsu. Vidija san i slike zamišljene baze. Male kapsulice bile boje, spojene tunelima usrid marskovske pustoši. Unutra je, pretpostavljan, sve šta su zamislili da je potribno za život čoviku. Na Marsu ima leda pa voda izgleda nije problem. Ne znan za kisik, ne razumin se. Mora da ga mogu napravit: ako ima vode razbit će je na vodik i kisik, pakirat kisik u bočice i disat koliko te volja. A kako će ugrijat? Svemir je hladan ka smrt, Mars je četvrti planet od Sunca i mora bit hladniji. Kako ugrijat sobu ako je vani minus dvista stupnjeva? Vidija san slike prostorija za uzgoj biljaka. Hranu su riješili umjetnim uzgojem. Ne znan kako su riješili otrovne kozmičke zrake. Ne virujen da je Mars zaštićen ka naša majka Zemlja. A još najvažnije: kako je moguće preživit svemirsku usamljenost. Mislin, a da ostaneš psihički zdrav. A zamisli da tamo zbilja ima pauka ka šta je govorija David Bowie. Brale, straja.
Koji su se to ljudi javili? Je li to moguće? Možda je neko medijsko izdrkavanje. Lude nan glavu svin i svačin. Oli su se odrekli naše planetice? Ka, zagadili je da ne more rađat život pa sad ajmo, ko će na Mars, tamo je bolje. Di smo to došli?
Katastrofa bi to bila. Katastrofa za ljudski duh, ako više ne može volit svoju Zemlju. Ako bi mu hladni svemir bija jedini izlaz. Ne more to bit.
Ala, posta san neki katastrofičar. Vidin samo crno.
A vani je lipi dan. Proliće. Kumpiri rastu. Kupiću litru vina, možda mi se popravi raspoloženje. A možda, ko zna, zasade lipe loze Plavca maloga i na Marsu. Možda bude marsovskoga vina. Onda bi i ja moga razmislit o trajnome naseljavanju crvenoga planeta.
Post je objavljen 09.05.2013. u 13:28 sati.