I onda kada sam voljela previše i preludo, preblizu i prejako, u onim godinama kada se ne zna drugačije, voljela sam iskreno. Bez suvišnog treptanja u onim slatkim pink godinama, uvijek sa dosta riječi i puno srca. Predano, lepršavo i žudeći za još...
A on me očarao sa znanjem o knjigama i rocku. Sa svojih devetnaest, upijala sam gladno svaku riječ, svaku notu, svaki zarez, akord, zvuk gitare...
Mislim da sam od njega naučila puno o riječima i zvuku gitare...
Sjećam se sobe pune ploča i knjiga, pamtim tu sobu obasjanu svjetlom danju,sjećam se igre sjena u sumrak, znala bi ju proći i sada noću..da se ne poskliznem...
Imao je dosta godina više i dosta tereta ...previše...
Odlasci su u tim godinama drama, porezotine se čine doživotnim, a zbogom se čini tako konačnim...
Ali zahvalna sam i sada na svakoj riječi i svakoj odslušanoj šuškavoj ploči...
...........
Sjećam se studentske sobe i tog slatkog ludila kada čuvaš noć od budnih i ne znaš za vrijeme, granice...
Ne znaš mnogo ni o sebi...Nisam znala skoro ništa
Ali znam da sam uvijek nosila riječi sa sobom, tada tako davno, sakrivene u torbi, ispisujući ih u neku požutjelu bilježnicu
On je volio slikati, ja sam voljela pisati...I sjećam se i sada, gotovo svake njemu napisane riječi i svakog njegovog pokreta rukom dok je slikao, crtao..svoje misli
Znam da sam voljela jako, pokušavajući uobličiti esenciju te ljubavi u riječi...u pogled...u dodir
Ali sloboda je bila jača od svega, studentska soba je ostala prazna...
Čuvale su je bezbrojne knjige, mnoge riječi i miris koji je ostao...
Ja sam većinom ostavljala tragove na cesti...
On je došao sasvim nenadano , ispreplićući se sa cestom, riječima, zvukom gitare, ludilom čuvanja noći...
Ne slušajući nikoga, sama protiv svih, poklonila sam mu i treptaje i riječi, sebe svu i cijelu..
Sve noći koje nisam više mogla čuvati, jer sam čuvala njega, sve igre sjene, sve odraze i boje osmijeha..
Zaboravila sam sebe gubeći svoje odraze, izgubila sam svoju bilježnicu s riječima
Nisam žalila ni trena..
A poslije sam žalila sve te količine ljubavi, pitajući se kako ću sada naći svoje izgubljene riječi
Ali našla sam ih, požutjele od količine suze, požutjele od količine soli...
Morala sam samo posložiti slova, sjetiti se...
Naši su se putevi isprepleli oko riječi, kao prsti ...
Prste smo isprepleli riječima, morao je puno izoštravati, zumirati, približavati se, udaljavati..
Na kraju smo se našli u sredini, na nekoj onoj točki gdje je najbolji pogled
Puno smo odlazili i vraćali se, mnoge stihove sam mu ostavljala na jastuku
Kada smo se našli ne preblizu, ni predaleko, već uvijek negdje u kadru
Gore ili dolje, lijevo, desno, nijansu svijetlije ili tamnije
Spojili smo sliku i riječ
I više ne mogu izgubiti ni jedno slovo iz bilježnice...
Na kraju ipak ostaje samo pitanje...
Koliko smo i kako voljeli?
Post je objavljen 06.05.2013. u 22:43 sati.