Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/uagoniji

Marketing

Crtice 10

Sa prvim ovogodišnjim vrućinama, sa lijepim danima, došle su i nove obaveze. Posao je uzeo svoj danak slobodnom vremenu te sam tako i ja poslu platio svoj danak, do posljednje mrvice. Naporno bijaše putovati zadnjih dana, no u svemu se može naći mrvica ljepote, nova poznanstva, nova znanja .... Sreća u nesreći je što je moj posao vezan za putovanja (po lijepoj našoj - ONLY) tako da taj vremenski okvir do dolaska na odredište, povratak (eventualno hoteli...) nude svoj prostor.
Znate da volim filmove, volim čitati (ako to dosada nisam rekao), volim pisati... Znate i da sa sobom uvijek nosim onaj pametni telefon koji umjesto mene pamti vrijeme ustajanja, obaveze koje moram ispuniti, ljude koje moram nazvati, sresti ... U Zagrebu me može nepogrešivo dovesti na meni nepoznata odredišta (moje poznavanje Zagreba ograničeno je na sve što je blizu Trga bana Jelačića). Koristim ga tako i za gledanje propuštenih filmova (rijetko...ipak više volim velike ekrane), slušanje omiljenih pjesama ...

Ipak, najveća radost u mojim putovanjima su novi ljudi, poznanstva, živi kontakt.

Eto, baš prije neki dan sam imao poslovni sastanak sa čovjekom kojeg nikad nisam vidio ni čuo. Jedan telefonski poziv, sastanak za nekoliko minuta, susret ... Na prvu se vidjelo da čovjek voli pričati (a ni meni nije mrsko). Brzo smo riješili poslovni dio. Odlazimo na ručak, pričamo. Čovjek (bolje rečeno - Ljudina) je generacija moga oca, bio je u ratu (kao i moj otac, kao i ja). Tako biranim riječima priča o mladosti koju je u ratu vodio, sa tugom (i ponekom suzom) prisjeća se izgubljenih života i teških trenutaka iz ratnih vremena. Toplo srce i nepresušna životna energija ("Život je samo jedan, prijatelju, treba ga živjeti punim plućima!") tog toplog starijeg gospodina ostavila je dubok trag u mojoj duši. Rastajemo se ... Pozdravljamo se uz obećanje da će mo se prilikom sljedećeg mog posjeta njegovom Gradu vidjeti. Obavezno.

Znate ... Taj nesretni rat stvorio je mnoge rane, duboke i teške. Mnoge je ostavio bez svojih najbližih, bez domova, bez uspomena ... Jedan slučajan susret, jedan Čovjek, podsjetio je kako taj rat stvara neraskidive veze među onima koji prožive slično. Znam da su ga ljudi voljeli (po nadimku koji je stekao...) a sada znam i zašto. Da sam ja bio njegov vojnik, u njemu bi našao zaštitu, njemu bi vjerovao. Takvi su ljudi iznijeli ovaj rat i mnogim mladićima na ratištu bili i otac i majka. Znali su kad treba viknuti, kada blago opomenuti, kada promrsiti kosu, nasloniti ruku na rame ...

Vi koji ovo čitate možda nikada niste okusili surovost tog rata, možda ne znate što je taj rat učinio našim dušama, možda ne znate koliko mi koji smo preživjeli tugujemo za onima kojih više nema, možda ne znate kolika je ljubav ostala u nama kao nadomjestak za izgubljeno, možda ... Samo jedan sastanak, jedno novo prijateljstvo, oživjelo je sve to zatomljeno u meni (privremeno).

Vidite, meni su sada 43. Imao sam prijatelja ... Mojih godina. Njega više nema, ovdje. Nema ga sada već 21 godinu. Uzeo ga je rat, uzela ga je mržnja. On, osim ljubavi nije ništa imao. Kažu da mu je samo osmjeh ostao na licu nakon što je otišao k Njemu. Teško mi je i pisati o njemu, toliko sam puta suzu pustio kroz svaku moju ovozemaljsku radost, pa evo i sada ... Ja opet slavim, u nedjelju (pričest) ... a njega opet biti ne će...

On nikada nije doveo svoju ljubav do oltara, nikada nije imao priliku ljubiti svog sina ... A rekao je "Vidimo se uskoro" ... rekao je to prije 21 godinu ...

Ah te emocije ...

Hvala Dida ...

Počivaj u miru, dobri moj Mate ....

Post je objavljen 26.04.2013. u 09:56 sati.