Moraš biti žešći baksuz da ti se naredaju loše stvari, ja sam baksuz. Kap po kap, cure mi suze niz lice. Vrištim, skačem, plešem... Vikanje se pretvara u urlanje. Zabrinuti susjedi oko mene, jer je prozor širom otvoren da se ne ugušim u vlastitom jadu.
Zaista mi se naredalo toliko muke i jada u svim područjima života da me to dovodi do ludila i počinjem ličiti na neuroznu babu kojoj fali seksa.
Za neke stvari sam si sama kriva, pa mi se sad sudbina osvećuje, ali to kužim. Ne kužim zašto me išamara sve u isto vrijeme tako da ako se jedno popravi da slučajno nisam sretna.
I dalje urlam, skačem po dnevnom (naravno home alone), plešem, ples se pretvara u živčani slom na koljenima u mittelpunktu dnevnog boravka. Ogromna vrata terase su tako pogodna pa su u svrhu ogledala trenutačno, da ni na sekundu ne zaboravim kako mi je život rasulo.
Prosto pizdim, kao baba kojoj kronično već fali seksa.
Želim ispariti, samo neka problemi nestanu, želim pobjeći. Da da, znam kukavice biježe, ali i ja želim pobjeći. Preteško je postalo. Venem. Gotova sam.
Samo za Pepeljugu koja je pitala kada će novi post :P
M.
Post je objavljen 22.04.2013. u 14:31 sati.