Odličan roman iransko – njemačke spisateljice koji govori o surovom životu u Afganistanu. Bračni par dobija prvo dijete koje je, usprkos vjeri oca da će dobiti sina (jer svi muškarci u njegovoj obitelji za prvo dijete uvijek dobijaju sina), dobije 'samo' djevojčicu. Međutim, nepokolebljiv je i svima kaže da je dobio sina te svoju kćer odgaja kao sina. Svi u selu misle da se radi o muškom djetetu, a kako odrasta postaje sve snažnija i jača, spretnija od svih muškaraca. Kada uđe u pubertet veže grudi da se ne vide te i dalje je spretnija i vještija u mnogo čemu od muškaraca. Upušta se u veze i s muškarcem i sa ženom, čak se i ženi (za žensko) te iscenira vlastitu smrt kakoo bi bila s muškarcem svog života. Odlaze daleko, ali i dalje je društvo zadrto jer – kako se jedna žena može ponašati poput muškarca i uzimati si za pravo stvari koje smiju samo muškarci? U konačnici Samira zapravo ne zna je li muško ili žensko, ali zna da je muškarcima život mnogo lakši te se oblači kao muško i odlazi.
CITATI:
'Što je to čitanje i pisanje? upita Samira.
Čitanje i pisanje? reče ljubazni gospodin učitelj. To su vrata u svijet i život. To je početak svega.'
'Tko želi vidjeti svijet mora imati strpljenja, rekao je ljubazni gospodin učitelj. U svijet se ide malenim koracima. Riječ po riječ, knjiga po knjiga.'
Post je objavljen 22.04.2013. u 11:08 sati.