Mili svijete s obje strane blago nauljene tikvice u transparentnoj do flourescentno zagasitoj opni od lateksa, okusa jagode ili medium T-bonea,
ovaj put, ne mislim se sljubljivati sa sitno sjeckanim i time vrućouljno lakozagorivim te posljedično gorkim vulgarnostima karnalnog.
Naravno, sufiks posljednje imenice štujem, no detaljnije iskaze tematski dajem isključivo uz predočenje službene iskaznice upitnika. Sa slikom, ne starijom od šest /6/ mjeseci. Ako može trudnoća pravno bivšem mužu, eto sad.
Odbacujem, u ime prezimena, i jagode na snijegu (Jagodi nogometašici svaka čast, ne manje), kao što s indignacijom, konsterniran i prijeteći napuštanjem stranke – čudu oksimoronskog prefiksa unatoč – odbijam i korištenje šanerskog vrhnja za kuhanje, koliko i Photoshopa. Natur pur. Josephine, here I come!
Ovaj put, smanjujem promjer, rotaciju, konutaciju i precesiju doživljaja i hvatam se kuhače. Svoj na mojoj, takorekuć. Jer ta je jedna, do maksimalno dvije.
Stvar sa ajvarom, dakle.
Ne; neće ovo biti upošće o sitnosisnoj krupnoguzli, koliko niti o njezinom samoglasnogutajućem arlaukavcu mistične do stealth privlačnosti.
Ovo je druga priča.
Ne smije se, govoreći o ajvaru, zapaliti vatru za paprike na betonu sumnjivih ostataka od ranijih kremiranja. Ne. I treba se samoglasnogutajućeg arlaukavca svom retoričkom snagom uljuđenog dijaloga odgovoriti od potpaljivanja vatre za pečenje paprika i patlidžana odbačenim PET – bocama. Radi arome, očito. Klor spada u bazene; „plivanjem do zdravlja“ i sve to. Klor ne spada u ajvar, kao ni fenoli i ina gamad. Na koncu, paleći vatru mokrim papirom, mokrim kartonom, vlažnim granjem i vlastoručno probranim cjepanicama grabovine i bukve, ne želi se sljubiti suptilnu aromu drva sa nekim tamo natpisima „Pepsi“ ili „Sprite“, o „Optima Modriča“ da ne govorim. Naravno, u isti okvor kadra spada i podvlastobrčna opaska, kako valja prijeći i preko petokolonaškog napada kratkozubog arlaukavca lopatom na vašu vatricu, nakon što ocijeni kako vi ova dva sata dosad niste utrošili optimalno, uz gotovo simultano razbacivanje prstohvata stvorenog žara na sve četiti strane svijeta; sve popraćeno unatrag puštenim tonskim zapisom tarzanovog zova, koji tako neodoljivo podsjeća na Kissingerovu izjavu o opravdanosti agresije u provođenju vlastitih interesa.
Eno se Pusićka slikala s njime nekidan, intuitivno u crno zavijena.
Drugi je detalj to sa guljenjem. Jer, prethodeći okretanju na žaru pobočne vatrice lagane, neoguljena paprika zagori; grak patlidžan bude. Paralelno sa nadzorom krematorija povrća, optimalno je, ženčad znati masnih prstiju u sitnom sjeckanju češnjaka. Bez volja prstiju na hedonizam, ja čovjeka ne priznajem. Nema te petoprste rukavice, tog limunovog soka, da djelovanjem nadomjesti aromu kamenice stonske, češnjaka balkanskog. Brancinka divljeg; kvotno ravnopravno naravno i brancinke.
Mljevenje povrća.
Osobito bitno, koliko i miješanje smjese; otkuhavanje staklenki, posipanje uljem, zatvaranje posuda.
Sve to, tijekom cijelog procesa, lako se zezne, još lakše nesvjesno. Previd u pranju staklenki; katran na drvima, staro ulje; isklijao češnjak; masa je detalja. I onda, dobre vjere, zazubica izraslih, pawlowskih slina puštenih, ode se do podruma, ne paleći svjetlo krene prema polici sa ajvarom, onim dobrim; ne onim kirbajski poklonjenim, da ga se se riješi; i oda, iz mase teglica crvenog blaga aromatičnog, posegne se za tom jednom teglicom, malom, posebnom, svjesno s ljubavlju i pažnjom rađenom i održavanom... ... kad ono... užeglo, upaljeno, ubuđeno; nizašto.
Malo flashback opali; prošlo kolinje; zatoplilo; kulen iznutra sirov ostao; nitko da izrekne, ali... Otpis, brate. Ma koliko najsvetija teglica bila....
I nikad više, čini se, ajvar isti...
Post je objavljen 30.04.2013. u 21:53 sati.