Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/premudra

Marketing

novosti...



roditelje ne možemo birati.
oni su odlučili donijeti nas na ovaj svijet
i zbog toga im, ako ni zbog čega drugoga, trebamo biti zahvalni.
neki su se potrudili odgojiti svoju djecu najbolje što su mogli.
neki nisu imali vremena baviti se svojom djecom.
neki su svoju djecu napustili.
neki jednostavno nisu nikada ni bili spremni biti roditelji.
neki su postali roditelji a da to nisu ni željeli.
neki silno žele postati roditelji a ne uspijeva im.
čudne su ljudske sudbine.

nastavak na prošli post:
pronašli smo nekakvo rješenje
u kojemu zaštićujem oca od brata i mame u njegovoj pozadini.
stavljam sebe u prve borbene redove.
jer moj otac nije više sposoban boriti se.
za sad druga strana šuti.
razrađuje taktiku napada.
sutra je novi dan.

bio mi je suprug tijekom prošlog vikenda, za Uskrs.
ponekad ga ne želim opterećivati gadostima moje obitelji.
no ipak mislim da je bolje znati nego ignorirati.
jer nikad ne znaš kako se sve može okrenuti.
naravno u čudu je.
no ni njegova obitelj nije ništa bolja pa se ne usudi previše komentirati moju.
imam li njega kao supruga uz sebe, ne znam još uvijek.
ponekad mi se čini da je tu i kad nije.
ponekad se osjećam više samom nego kad nisam imala supruga.
možda je to normalno.
možda se ja samo tješim što mi je 1500 km dalje.
kao, kako bi bilo da sam sama uz njega a on pored mene?
tada bih bila još usamljenija.
ponekad mislim da neću još dugo izdržati ovu našu razdvojenost.
i željela bih biti stalno s njim.
no opet, tako me život sa svih strana istrenirao da se jednostavno ne mogu opustiti
i samo tako otići a da ne definiram neke stvari u vlastitom životu.
a onda... pomislim kako sam takva bila i u prošloj vezi,
godinama smišljala što sve trebam napraviti zajedno sa tadašnjim dečkom
i u tom dugogodišnjem odrađivanju stepenice po stepenicu,
prošlo je jako puno vremena
a ja u međuvremenu shvatila da on i ja imamo različite ciljeve u životu.
možda to i nije bilo loše.
pustiti vremenu.
možda trebam i sada pustiti.
pa će samo pokazati.
da, upravo se posvađasmo oko izbora košulje i kravate.
jer meni je to bitno a njemu nije.
možda jesam formalist.
možda samo vodim računa o detaljima.
usklađenosti boja.
možda mi je to bitno.
no bez obzira na sve to, ja ga volim.
i nedostaje mi.
i mrzim daljinu koja nas dijeli.
i sama sam.

u stvari, nisam baš potpuno sama.
okružena sam mačkama.
trenutno ih je pet u mome domu.
i netko će možda reći da sam luda.
netko da pretjerujem.
neki u mom gradu će me nazivati drugom Mačkamamom.
iako to nisam.
jer upoznala sam u zadnjih godinu dana
nekoliko krasnih žena i djevojaka
koje volonterski pomažu udruzi za zbrinjavanje pronađenih, napuštenih mačaka,
koej u svojim domovima imaju po nekoliko puta veći broj nego je kod mene.
dobro, kod njih su te mačke privremeno dok ne nađu stalan dom.
kod mene su pronašle svoj dom.
to je razlika između nas.
slučajno, čak ne znam ni kako,
povezala sam se s njima kad sam udomila prvu mačku.
od onda, prošlo je više od godinu dana i udomila sam ih još nekoliko,
neke su na žalost zbog loših uvjeta i bolesti koje su nosile u sebi
prilikom dolaska ili čak i prije dolaska u moj dom uginule.
no, ono što je najbitnije, neke druge su spašene.
na sigurnom, na toplom.
nahranjene.
suhe.
čiste.
mažene i pažene.
a ja sam dobila nove poznanice koje su mi postale prijateljice.
na koje mogu računati i danju i noću.
koje su bile uz mene 24 sata na dan
kad su moje mačke bile bolesne,
kad sam bila satima kod veterinara,
davala infuziju bolesnim životinjama,
kad su umirale.
kad smo ih pokapali.
kad sam neutješno plakala.
kad su me svi drugi gledali kao da nisam normalna
što se tako vežem za ta mala bića.
nisu me napuštale,
nije to bila samo moja briga.
one su brinule sa mnom,
dijelile moju tugu,
tješile me i pružale podršku.
a danas dijele radost.
jer neki dan je stigla nova članica naše obitelji, mala Ema.
mačka koja je nekoliko godina stara,
perzijska mačka koju je netko napustio,
kojoj se dlaka toliko upetljala da joj je onemogućavala pokrete,
da su je morali ošišati do kože kako bi joj koža mogla disati,
kojoj su morali zbog upale skratiti rep jer su se bojali gangrene,
koja je bila pothlađena i mislili smo da će uginuti.
i danas nakon mjesec dana svakodnevne brige
ona je još uvijek toliko mršava da joj rebra vire.
no ona je danas dobro.
i ja sam dobro.
jer sam joj zajedno sa drugima pomogla da ne ugine,
da više nije na hladnome i snijegu i kiši,
da ima osiguran obrok, dom i ljubav.
toliko joj mogu pružiti.
toliko još uvijek u meni ima.
za takva mala nedužna bića.
i ono što je pozitivno,
moj mužić uz mene je toliko zavolio mačke
da i sam u svom domu ima jednu koju obožava,
pa svaki naš videorazgovor počinje sa njom u kadru :)
a kad dođe k meni toliko ih sve voli
da mu je milina biti s njima doma dok sam ja na poslu.
a i meni srce na mjestu :)
jer sam izabrala nekoga tko me barem malo razumije.
ponekad :)

Post je objavljen 07.04.2013. u 22:38 sati.