Uskrs
Nekad se nije ni smio slaviti. Pratitelji su mu bili same žene. Rimsko carstvo ga je zabranjivalo. Kraljevi su se ljutili na svoje žene zbog sudjelovanja u tom slavljenju zvijezde koja nestaje pa se vrati.
Rezultat je bila kriza identiteta sina tako da se novoosnovani gradovi nisu nazivali po očevima, stričevima, braći, sestrama i bogovima - već po sebi samome. Par je gradova, ako je vjerovati spisima (koji su uvijek kada su heroji po srijedi mitologizirani u korist raznih interesnih grupacija) nazvano i po životinjama; tj. konju i psu kojega je posjedovao.
Sam je običaj, izgleda, bio raširen sve od Makedonije do Perzije, ili možda tek do Medejaca i Tračana - ne mijenja bitno stvar; bili su to dani prepuštanja vinu, orgijama, a u Babilonu je postojala čak i obveza da se žene podaju i strancima.
Religija je zbog zvijezda koje su najavljivale poplave, promjene godišnjih doba, svjedočile na nebesima vječnoj volji bogova, osim štovanja plodova u obliku bilo suhih smokava bilo drvenih penisa od istog drveta - isto tako težila da bude sveobuhvatna. Zato su zamjetljive pojave poput minerala i kamenja različitih boja, biljaka i životinja bile prikazane i u ezoteričnim vezama s nebeskim ciklusima...
Ta volja, ono što se mora, što se pojavljuje neupitno, ono jest "protiv čega se ni bogovi ne bore". Iz generacije u generaciju pokušano jest proniknuti za stepenicu više i smisao elementarnih pojava. Međutim nije prošlo bez pokušaja jedne grupacije i centra da drugoj otme povoljnije pozicije. Tako su Anka i Anuaki smjenjivani od Enkija i Enakita, grčki Titani smjernili su ove babilonske i egipatske smjernice, a i oni i Hebreji držali su da potječu od istih, mada su se borili i bore se protiv vojske te divovske Nemeze držali i potomcima istih. Tražeći analogije sa zemljanim plodovima i nebeskim pojavama premjestili su borbu naravno i u samoga sebe. Tako ono što teče u Adamu kao njegovo potomstvo, krv ili duša, traži svoj povratak po nekom savršenijem duhu...