Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 30.04, 2013 u 19:10 sati
Budgie – “Never Turn Your Back On A Friend”
U sljedeci utorak cemo se malo prizemnit.
Donosim vam jedan mocan sastav koji je kao i Armageddon, svojim djelovanjem iskoracio iz dubokih korjena, te je time poceo zatvarati jednu epohu u muzici.
Za razliku od Armageddona, koji je svojim pristupom napustao blues korijene i njegovu psyhodelicnu varijantu, Budgie, sastav kojeg veceras predstavljam, je svojom muzikom ostvario to isto, ali na polju blues/heavy rocka i time defacto postao rana verzija daleko popularnije grupe koja se danas zove, AC/DC!
Dakle, ide grupa Budgie.
U centralnom muzickom djelu cemo poslusati, za mene osobno, njihov najjaci album, “Never Turn Your Back On A Friend”.
Sastavni dio emisije, kao i uvjek, ce biti kratka retrospektiva rada banda, sa odgovarajucim muzickim brojevima iz pojedinih razdoblja.
Ajmo malo o pocecima i samom sastavu.
Budgie je bio welski hard rock band iz Cardiffa.
Oformljen je daleke 1967 pod imenom, Hills Contemporary Grass.
Orginalnu postavu su sacinjavali: Burke Shelley, vokal i bas gitara, Tony Bourge, na gitari i vokalu, te Ray Phillips na bubnjevima.
Slusajuci ih, jedan je novinar napisao da zvuce kao “Six Ton' Budgie” ili u prevodu, “sest tonska papigica”, sta im se ucinilo simpaticnim, te ubrzo mijenjaju ime u Budgie.
I dakako, odmah snimaju demo snimke.
Medju onima koju su ostali impresionirani svirkom banda, bio je i Roger Bain, producent Black Sabatha i vlasnik male diskografske kompanije “Hummingbird Productions”.
Roger je preko svojih uticaja, omogucio bandu potpisivanje ugovora sa MCA, i to za nista vise ili manje, pet albuma.
Prvi album je odmah pokazao o cemu se radi.
Band je svirao teski hard rock protkan bluesom.
Doduse, ovo u vezi bluesa, treba ipak malo uvjetno shvatiti.
Producirao ih je, a ko drugi, nego Rodger Bain, te ta cinjenica puno toga objasnjava, vec u samom startu.
Album je donio jednu frisku, mocnu, beskopromisnu verziju hard rocka, vezanu za labavu strukturu kompozicije, ali kruto omedjena rifovima.
Za to doba i te kako normalno.
No ono sta se dalo naslutit iz ovog albuma, pored iznenadjujuce zrelosti u pristupu, to je ona energija koja je poprilicno vjerno bila prenesena na vinil. Pored ocitog blues uticaja, pa i samog eksploatiranja u temema, na povrsinu, doduse sramezljivo, izlaze ambicije, da se od tog uticaja odamknu.
Sljedeci albumi ce pokazati koliko im je to uspjelo ili ne.
Poslusat cemo moj izbor sa prvog albuma.
Sljedece, 1972 godine izdaju drugi album “Squawk”.
Album u biti ne donosi nista novoga, osim pojacane agresivnosti u pristupu kompoziciji.
Ali zato 1973 godine izdaju treci album “Never Turn Your Back On a Friend”, koji etablira grupu u gornji razred hard rock scene.
Postaju velika atrakcija i zbog samog scenskog nastupa kao i zbog zaglusujuce buke na koncertima.
I kao sta san u uvodu rekao, meni osobno je ovo njihov najdrazi album, ali o ukusima je dakako, izlisno raspravljati.
Ostavit cemo po strani svo zutilo koje se kotrljalo iza banda i njihovih nastupa, i posvetit cemo se samom albumu.
Album otvara freneticno/sizofrenicna "Breadfan", koja je u stvari sastavljena iz dva dijametralno suprotna djela. Prvi dio pogoni rif koji ostaje u glavi dugo, dugo nakon sta nastupi drugi dio teme, a taj drugi dio, skoro pa pastoralna balada, sve dok ponovo rif agresivno ne preuzme kontrolu nad kompozicijom i nasim culima.
Jos jednom da ponovim, slusati jako, najjace, ako su vam u stanu na prozorima ostala stakla, onda nije bilo dovoljno jako.
"Breadfan", inace postaje zastitni znak Budgiea, ali i predmet mnogobojnih obrada.
Ako ste mislili malo ohanit, prevarili ste se.
Sljedi “Baby Please Do Not Go”, blues standard.
Vanvremenski material pogodan za obrade na sve moguce nacine i na sve moguce stilove.
By the way, nasao sam podatak da je do sada zabiljezeno, sluzbeno, 1082. obrade ove pjesme napisane 1935 godine. Samo to govori dovoljno.
Ja sam osobno cuo na desetke, ali ova, ova obrada je u samom vrhu, ako ne i na njemu. Sve je poslozeno po PS-u, sve je tu!
Budgie odaju puno postovanje i priznanje svojim korjenima, istovremeno gledajuci na horizont, gdje ih vise nema.
Album nastavlja balada “You Know I'll Always Love You”.
Simpaticna tema ponajprije radi Shelleya vokala, vise sluzi kao premosnica ili kao kratki predah izmedju urnebesno ritmickih tema.
Da sam u pravu, potvrdjuje odmah sljedeca tema “You're The Biggest Thing Since Powdered Milk”. Tema glupog naziva, jos glupljeg smisla. Ili bolje receno besmisla.
Ali ono sta stoji iza tog glupog naziva i infantilne lirike, nije niti malo bezazleno. Osam minuta teske grmljavine, svaka nota pogadja tocno tamo di triba.
I odmah iza nje “In The Grip Of A Tyrefitter's Hand” u istom stilu. Ponovo Budgie tuce iz najjace artiljerije.
Mocno, mastovito, rastrzano/razigrano i metalno !!
Sljedi jos jedan predah, “Riding My Nightmare”, u obliku balade, jer ocito je da nakon barazne vatre treba predahnuti, a isto tako, pripremiti se za ono sta ide.
A ide epska, desetominutna “Parents”.
To su trenuci kad zelim da sam u publici, da osjetim tu moc koja izvire iz zica i koza. Ovakvu artikulaciju zvuka sa ove teme mozemo cuti jos samo kod Wishbone Asha, ali dakako u daleko leprsavijem izdanju.
“Parents” otvara prekrasni rif, nastavlja prica o odrastanju, protkana prekrasnom melodijom, sve dok Tony Bourge ne preuzme gitarsku dionicu. Bez virtuoznog setanja po vratu gitare, jednostavno, melodicno pliva kompozicijom ili bolje receno vesla kompozicijom, jer on je pokrece. Neznam kome bi ovaj put dao vece kredite, Wishbone Ashu ili Budgieu, ali ono sta izlazi iz zvucnika je prekrasno.
U stvari, zasto bi uopce i bilo bitno tko svira, dok opusteni uzivamo u svakoj noti.
I jedna mala napomena o omotu ove ploce.
Ako se osvrnete na moj blog i pogledate omot albuma, onda je sve jasno po pitanju kreatora.
Asocijacija na Yes, Osibisu je ocita, jer autor je, Roger Dean
Poslusat cemo cijeli treci album, “Never Turn Your Back On a Friend”.
Odvrtite sve botune na radijima do kraja, jer ovo sta cete cuti nije komorna muzika za salonsko raspolozenje, niti ambijentalni background.
Ovo je punokrvni rock, bez mudrijanja u savrsenoj jednostavnosti, dobar proporcijonalno jacini zvuka u prostoriji.
Gustajte i ne dajte susidima da slusaju dnevnik, dovoljno je da imaju sliku!
Emisiju cemo nastaviti retrospektivom daljnje karijere banda.
Neposredno po izlasku treceg albuma, band napusta Ray Philips.
Biva zamjenjen Pete Bootom.
Album “In for the Kill” izlazi 1974 godine. Donosi Budgie u nesto drugacijem izdanju.
Ocito je da band pokusava izaci iz zacaranog kruga beskonacnih rifova.
Personalne promjene se nastavljaju.
1974 godine bandu se pridruzuje bubnjar Steve Williams, koji sudjeluje na snimanju petog albuma “Bandolier”.
I nema kraja pretumbacijama.
Kroz band jos prolaze gitaristi Myf Isaac te, ex-Trapeze gitarist Robert Kendrick.
1976 godine izdaju novi, sesti album, pod nazivom “If Were Brittania I'D Waive The Rules”.
Album donosi Budgie u mekanom izdanju.
Jedina tema koja se izdvaja sa albuma i u stvari podsjeca na proslost, je zavrsna tema “Black Velvet Stalion”
1978 godine izdaju album “Impeckable”, koji se sljedece godine pojavljuje kao sound track u kult filmu “J-Men Forever”.
No to im nije pomoglo, jer sljedece godine ostaju bez ugovora za snimanje. Tek nakon godinu dana, kad je Kendrick bio zamjenjen sa "Big" John Thomasom, snimaju jos dva alnuma, 1980 godine “Power Supply”, te 1981 godine “Nightflight”.
1982 godine postpisuju za RCA, pod kojima izdaju “Deliver Us From Evil”, posljednji album koji ce izdati pod nekom velikom etiketom.
No onda dolazi do novog vala britanskog Heavy Metala.
Sa polica se vade zaboravljeni albumi, a medju njima manje vise svi albumi grupe Budgie, pogotovo prva cetiri, omogucavajuci grupi na izdisaju, pocetak novog zivota.
Moramo napomentui i to, da je Budgie bio prvi heavy metal band koji je nastupio iza Zeljezne Zavjese, bolje receno, u Poljskoj, gdje dan danas visioko kotira i ima rijeku sljedbenika.
Takodje iz tog vremena je ostala u sjecanju turneja sa Ozzy Osbourneom, na kojoj su pridonjeli masovnoj histeriji u dvoranama i otvorenim koncertima.
1988 godine oznacava prekretnicu u zivotu banda.
Prestaju sa turnejama i posvecuju se studiskim projketima, tu i tamo gostujuci na projektima drugih glazbenika.
Ineresantno je za napomenti ovom prilikom jednu pamalo bizarnu cinjenicu.
Naime, band je u Americi bio relativno nepoznat i tokom cjelog svog zivota, Amerika je bandu bila “terra incognita”.
No sa jednim izuzetkom.
U Texasu je Budgie uzivao i jos uvjek uziva kultni status.
Nevjerovatno zvuci cinjenica da je u toj saveznoj drzavi Budgie jedan od najpopularnijih sastava koji je ikada oformljen.
No da krv nije voda, potvrdilo se 2006 godine, kad Budgie ponovo odlazi na turneju po Englskoj i ujedno, 2007 godine, izdaju novi album “ You're All Living In Cuckooland”.
Posljednja turneja koju su planirali, 2010 godine je morala biti otkazana, jer je Shelley zavrsio u bolnici, te se vratio u Englesku na oporavak.
I to bi bilo otprilike to o grupi Badgie.
O grupi smo vec u uvodu rekli ono najbitnije.
Muzika koju su svirali Budgie je bila mjesavina progresivnog, ala Rush i teskog, ala Black Sabbath.
Vokal Burke Shelleya je veoma cesto bio usporedjivan sa vokalom Geddy Leea, basistom i vokalom grupe Rush, iako je cesto zvucao, slucajno ili najmjerno, kao meksa inkarnacija Roberta Planta.
Budgie su bili vjesnici novog pokreta koji ce stasati u Engleskoj pocetkom osamdesetih godina.
Drugim rijecima, polozili su temelje, na kojima ce nova generacija bandova razviti svoj izricaj i prodrijeti duboko u tkivo masa.
Govorim dakako o Iron Maidenu, Judas Priestu, Metallici, Soundgardenu, AC/DC, i da ne nabrajam dalje.
Povjest je tila da je Budgie ostao manje poznat band, i pored svega sta je odradio u sedamdesetim godinama.
No da ironija bude veca, na primjeru ovog sastava se moze primjeniti matematicko pravilo reciprociteta, sta je manje poznat, to je veci uticaj imao.
Da ove rijeci nisu zaludu napisane, svedoce stotine covera, ili obrada njihovih tema.
Lista bandova koji su obradjivali pjesme je podugacka, ali ajmo spomenuti samo one najvece: Judas Priest i Iron Maiden, nastavlja ga Metallica, pa onda Van Halen, Melvins, Alice in Chains i Soundgarden.
Za kraj cemo poslusati samo dvije obrade.
Prva je obrada teme “I Cant See My Feelings“ u izvedbi Iron Maidena, i druga “Breadfan “, u izvedbi Metallice.
Sa ovom zadnjom cemo se ujedno i oprostiti od grupe Budgie.
Eto!
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
