Fino je to, sa karanfilima, cvijećem, večericama.
Fino je inače, fino i za Dan žena.
Iako mislim da nam fali Dan crnaca. Dan Židova. Dan Srba. Jer ... /argumentacija/ ...
Ne manje, fino je to sa Danom žena.
Kad im se već slijedom brakorazvodne parnice djeca dodjeljuju „jer su a priori bolji roditelji“.
Fino je i u kontekstu sudskih presuda, kojima muškarac bude bez svjedoka i materijalnih dokaza pravosnažno osuđen za silovanje, jer i prvostupanjska i drugostupanjska sutkinja smatraju kako je "činjenica da je optuženik muško dovoljna, da bi se moglo izreći presudu po osjećaju vjerojatnog". /Napominjem, stvarna situacija!/
Fino je što se ženske udruge time ne osjete popljuvane u apostrofiranju spolnosti, i uredno - ne reagiraju u ime ravnopravnosti, koju čuvaju za ziheraškije furke.
Kao što je fino i što devet od deset žena pet večeri u tjednu zapostavlja mušku partnerčad u ime tisuću epizoda o turskom macho – šovinistu i masovnom ubojici. Time su žene barem argumentirano u toku po pitanju muške psihe, kad trebaju temu za "hen party". Mhhmmm...
Da se razumijemo:
Nisam protiv žena; nisam protiv Dana žena.
Nisam niti protiv podignutih ruku & znojnih fleka na svilenim košuljama, protiv razmazane šminke, otkačenosti i zaborava na par sati. Sve ok. Dapače. Muška kladionica i muški fudbal nisu bitno drukčiji ispušni ventil.
Ali - jesam, naravno, protiv održavanja mita od prije pedeset, sto godina o paušalnoj ugnjetavanosti i obespravljenosti, o stereotipima i klišeima; jesam protiv viška agresije u ime manjka argumenta i zaobilaženja uzročnosti.
Jesam protiv lažne etikete „ravnopravnost“ ili „emancipacija“, ako to samo znači mlaćenje drugom stranom toljage.
Jesam protiv kažiprsta, klišea, isticanja grupe A (implicite, nasuprot grupi B).
Jesam i za Muške kuće. Jer postoji i žensko nasilje; i fizičko i psihičko. (Vidjeti između „sive brojke“ i „nepostojeće statistike“.)
Ja jesam ZA ravnopravnost spolova; ne za puku zamjenu uloga.
Ja sam za mušku porodiljnu godinu, koliko i za žensku. Za muške domaćine, dok supruge rade po petnaest sati dnevno ili provode tjedne na bauštelama, parsto kilometara dalje, a „on“ pegla, kuha, sprema, odgaja klince. Ili i radi uz to; zašto da ne.
Ja svakako jesam za to, da se muška djeca uče postulatima ljudske univerzalnosti, posebno u smislu uloga, fizičke snage, poštivanja, partnerstva, emocija. Kao što sam i ZA to, da se curice ne odgajaju da budu koketuše u ime koristi; da im se na vrijeme približi koncept muške psihe predatorske, ali i da uvide, kako ne postoji razlog da od muških očekuju da ovi kreče, mijenjaju osigurače ili gume na autu. Jer – i žene to mogu (osim ako ih mamice kao male nauče suprotno). Kao što i muški kuhati ili peglati, osim ako ih mamice nauče suprotno.
Ali ja NISAM ZA, da razvedene majke sa svojim vrlo maloljetnim kćerima navečer zabirtijaju, u beskrajnoj potrazi za novim partnerom („jer su muški đubrad“). Niti da iste one i takve svoje male muške potomke vode po istim tim birtijetinama i turbofolkovima uz lakonsko „pa ne mogu ga ostaviti doma; ma, nek' se uči; trebat će mu (kad već nema ćaću)!“ /Napominjem, stvarna situacija!/
Ja nisam za, da prosjek životnog prihoda bračnih partnera uspoređuje žena, koja svojom voljom odustane od školovanja ili/i karijere, kako bi se posvetila djeci. Naravno, diže mi se želudac na moralistice, koje se funje na sve muško, ali poslije Skypea sa suprugom na montaži u Africi uredno briju sa ljubavnikom.
Ja nisam za to – jer ne razumijem – da majke svoje sinove poštede ikakvog kućnog posla, ali mantraju kako su žene žrtve kućnog posla i spolne tiranije. Protivim se da (u ženskoj kreditnoj udruzi – hajde zamislimo eksplicitno MUŠKI kreditni institut ...) dižu kredite, kako bi tridesetogodišnji sineki – živeći s roditeljima – sebi adaptirali tavan, jer, siroti, ne rade nigdje (pa tako i ne plaćaju režije).
Ja nisam za to, da udovice svojim ratnim sinčićima omogući sto godina studiranja u vlastitom stanju uz plaćenu spremačicu i baka-servis za ručak i mantru „oženi se; ja nemam snage više“.
Ja nisam za to, da umirovljene flundre, danas u čipkastim klasičnim košuljama i uredno na svakoj večernjoj misi, svoje kćerkice oblikuju u Barbike sa očnim tikovima, jer će ove naravno postati vučje meso kratkog trajanja, i time nova generacija inkubatora gluposti tipa „svi su muški isti; vjeruj meni (ups)“ ...
/Napominjem, stvarna situacija, od prve do zadnje!/
Dakle, to sa karanfilima, kitama, večericama i etiketama... Fino je to. Ali – može i bolje...
Post je objavljen 08.03.2013. u 12:14 sati.