Ponekad pomislim da sam prestar da nosim poderane traperice (jer nisam rock zvijezda), da „farbam“ kosu u lude kombinacije, i da je u biti vrijeme da „odrastem“, počnem se ponašati u skladu sa svojim godinama. A onda shvatim da imam 33. godine. Otkud mi ta ideja da sam prestar za išta?
Da li je to zbog prijekornih pogleda ljudi (za čije mišljenje ionako ne marim) koji su odgajani u mantri kako svaki muškarac u tridesetima mora imati ženu, posao i sigurnost - ne bih rekao.
Odavno sam prihvatio sebe takvog kakav jesam i odavno živim u takvom skladu sa samim sobom. To ne znači da ne prihvaćam norme koje društvo postavlja pred pojedinca, no to činim samo u slučajevima kad u tome vidim svrhu.
Ali, primijetio sam u zadnje vrijeme da su moje odluke u zadnjih godinu – dvije, i dalje impulzivne, nagle i dosljednje. Dakle, ništa se nije promijenilo u tom pogledu. Ili jest?
Prijašnje odluke donosio sam iz svakojakih razloga, nekad bi mi samo želja za promjenom boje kose bila dovoljna da napustim dobro plaćen posao i sigurnost. Nekad – više ne.
Sada odluke donosim iz ispravnih razloga, pod time ispravno smatram ono što je u skladu s mojim uvjerenjima.
Više puta čujem da me kritiziraju (moj izgled) kako me strah odgovornosti i odrastanja, te da zbog toga nosim poderane traperice i bojim kosu, da imam sindrom Petra Pana. Zamisli ti to. Ja kao dječak koji ne želi odrasti.
Imao sam pet (5) godina kad sam odrastao, negdje između vremena kad sam „slučajno“ otkrio da moji roditelji nisu moji roditelji, već neki posve nepoznati ljudi kojima je plaćeno da skrbe o meni, i njihovog straha da ih ne zakoljem u noći dok mirno spavaju, jer sam ja „pokvareno dijete“, i to samo zato što su me roditelji napustili (da išta vrijediš ne bi te napustili – znala mi je reći).
Dvadeset i osam godina poslije taj trenutak razgovora između mojih staratelja i dalje ne izlazi iz moje glave. Oni nisu znali da ih čujem (ako su i znali nisu to ničime pokazali), no u tom trenutku ja sam odrastao.
Nisam stigao ni na tren biti Petar Pan.
Danas sam najvećim dijelom rezultat tog dječaka od pet godina koji je ostao uskraćen za cijelo jedno djetinjstvo, i koji zapravo nikad nije ni imao priliku biti dječak u pravom smislu, i mladića koji je s nepunih dvadeset hrabro kročio u nepoznato (otišao u Španjolsku) tražeći sebe.
I našao sam sebe ali posve drugačijeg nego sam se zamišljao. Našao sam izvor svih frustracija i problema koji su me od te pete godine pratili gdje god bio i što god činio.
Nosim poderane traperice i bojim kosu jer... MOGU.
Imam slobodu da činim što želim i ne moram nikome polagati račune za to. Ponekad se opravdam i pronalazim razloge za svoje ponašanje ali samo ljudima koji me poznaju i koji su mi oslonac kad posrnem, No i to činim samo da umanjim osjećaj krivnje što ih stavljam na veliku kušnju. Biti moj prijatelj nije lagan posao, jer moj život je poput oceana. Nepredvidljiv. Zato svi moji prijatelji moraju znati plivati, u protivnom progutat će ih valovi.
Ok, odoh sad u pjesničke vode a to nije svrha ovog teksta.
Ne osjećam se staro, ne vjerujem da ću se tako osjećati ni kad stvarno budem star, što opet postavlja novo pitanje. Što za mene znači staro? Imam li već spreman broj godina koji za mene predstavlja starost ili to ne gledam u brojkama.
Ne znam odgovoriti na to pitanje. Jedan manji dio uma još uvijek robuje odgojem staratelja koji su za mene isplanirali cijeli život (završi školu, odradi vojsku, zaposli se i oženi), i koji su smatrali da do tridesete već trebam imati sređen život.
Nemam ga. Sorry na razočaranju. Ali iskreno, razočarani ste u mene bili oboje već na početku tako da se nemam na čemu ispričavati. Možda nije život koji bi itko odabrao (uključujući i mene samog), ali moj je. Takvog sam ga dobio na korištenje i bez lažne skromnosti mislim da radim prava čuda od njega. I ako sam negdje u tom procesu stvaranja bolje budućnosti, postao djetinjast pa što onda. Mogu zamisliti i puno gore stvari od toga.
Volim nositi poderane traperice i volim bojati kosu. I usprkos tome ZNAM kad trebam biti odrastao a kad si mogu dopustiti da budem VELIKO DIJETE. U oba slučaja uvijek ću postupiti kako vjerujem da je ispravno. Tada nije bitno jesi li dijete ili odrastao. Bitno je da si čovjek a ne Petar Pan.
Post je objavljen 06.03.2013. u 18:36 sati.