Marketing
My own private moon...
u retrospektivi
maloprije sam sravnila žuto i plavo - u crno-bijelo jer to se može naknadno
i dodala "blur" efekt
jer i to se može naknadno
i dok to kažem, govorim o fotografiji mislim.
... ili bar o svom životu.
u najnježnijoj dobi od 13 napisala sam taj neki sastavak o arhitekturi,
ono... tema - Moje buduće zanimanje...
koji je dobio neku nagradu Grada Zagreba iako sam pisala o mostovima
premlada da znam da su mostovi niskogradnja,
i to me odvelo u arhitekturu
jer ni Grad Zagreb nije skužio da imam tu rupu u tekstu;
Zagreb je uvijek bio problematičan i nesuptilan što se gradnje tiče
i prije kampiranja na Cvjetnom...
mislim što Zagreb zna što su građevinari, a što umjetničke duše,
pa je nagradio jedan bauštelski sastavak.
no iste je godine
(ta najnježnija dob od trinaest, ali bilo ih je još... i nadam se da nitko nije brojao)
i moj akvarel na istu tu temu poslan na isti natječaj kao jedan od dva koje je slala moja škola
i taj nije dobio nikakvu nagradu
i sjećam se da nisam znala nacrtati ruke te fotografkinje - mene iz budućnosti koja drži aparat
i nacrtala mi ih je najbolja prijateljica iz razreda... njen je bio prvi od ta dva rada...
i sjećam se tih ruku kako ih je nacrtala... vješto,
crtala je daleko daleko bolje od mene ta prijateljica
iako tada nijedna od nas dviju nije znala da se tako ne drži aparat...
i najradije bih vam sad nacrtala te ruke.
prijateljica je u međuvremenu postala kostimografkinja, baš kako je sebe i nacrtala,
a ja koja sam izdala svoj san o pisanju, upravo pišući o drugom snu
(o kojem se, kao i o svakom snu, ne zna dovoljno)
jer mene kad ponese ruka... ponese me ruka, a onda ruka koja piše ponese i Život
... u vihoru
uglavnom... što se trećeg sna i problema ruku koje drže aparat tiče
e pa... iako nisam dobila nikakvu nagradu nego bih najradije sada opet nacrtala te ruke
i iako je - oh so very me - meni baš izdani san - najbitniji san,
pa mi fotografija eto uvijek samo pridržava skute izdanom tekstu...
ipak... meni je fotografija uvijek bila u krvnoj grupi
AB/Rh neg
i možda šteta da je nisam gadno izdala.
a opet...
trenutno je najviše mojih slika uslikano najobičnijim mobitelom...
pa i gotovo sve ove što vise ovdje.
i ja definitivno nisam Fotobloger, jer meni su slova najvažnija,
koja brusim i dorađujem
...opetovano izdajem dok sam sve više odana slikama koje usput mobitelom otimam od svijeta,
tim usputnim, nesavršenim, ranjivim, koketnim i na rubu kiča...
tim... sada vidim - oh so very me
i trenutno koja nikad nisam željela stvari znajući da se u životu i tako sve događa
ipak žalim za jednim polaroidom koji sam u drugoj najnježnijoj dobi od šesanest
poklonila ljubavi svog života... trećoj mislim
(uvijek ljubav mog života za jedan nadiđe i prebrika nježnost životne dobi)
...polaroid koji je lovio slike koje su imale vijek trajanja
slike koje bi blijedile i starile... koje su bile nesavršene
koje su hvatale život onakav kakav život jest... nenamješten i neuređen.
i ja sve više volim baš ove nesavršene slike koje imaju grešku i ranjivost...
grešku ranjivosti i ranjivost greške
jer su zbog te greške i ranjivosti - ljudske...
u najboljem smislu te riječi.
u svijetu u kojem živimo svoje nesavršenosti i greške ne pokazujemo...
i one su ono o čemu ne želimo pričati, čak i kad je upravo to naše - "opišite sebe u dvije rečenice"...
naš odraz... naša krvna grupa...
i da bismo ih sakrili mi svakoga jutra stavljamo na sebe ono savršeno lice potrebno za odglumiti retke iz Života,
a onda ga teško skidamo... čak i kad smo okruženi ljudima koji su nam bliski...
čak i pred sobom... pogotovo pred sobom...
i koristimo tu navučenu i za sebe iskrojenu neprobojnu savršenost kao štit
koji bi nas trebao zaštititi od svih nama neudobnih i neugodnih osjećaja, sjećanja...
od svih gorkih samopredbacivanja i sumnji u sebe i propitivanja i zamjeranja i kajanja i osjećaja poraza...
ali ipak... ta famozna i navodna savršenost plaća cijenu koja nije mala...
ja čak mislim da ona traži jako veliki danak.
i ja znam da su ta nesavršena mjesta, te skrivene ranjive pete na spuštenim stopalima...
ta mjesta slabog tkiva, mjesta prodora i rupa u tkanju i proboja i utora i nabora i ogrebotina i promjena
i blura i slabog fokusa i loše ekspozicije... i sravnjivanja žuto-plavog u crno-bijelo...
i slabe gustoće i lošeg osvjetljenja i loše razvijena i loše fiksirana i sklona starenju i propadanju
... izvori teških emocija,
mislim ne možeš negirati vlastite ožiljke i pete i stopala...
ali eto, ja mislim da se baš u nesavršenosti
nalazi klica hrabrosti i iskrenosti i kreativnosti i emocija...
(onih nekih emocija)
kada u Nepodnešljivoj lakoći postojanja Sabina slika,
pa joj na jedno dovršeno platno kapne boja
i onda od te mrlje... koja je greška... ona napravi otvor u neki drugi svijet iza...svijet koji je bio skriven
Kundera to zove - ljepota kao greška
neintencionalna ljepota
ljepota kao o izdani svijet koji se može naći samo tamo gdje su progonitelji greškom zaboravili na njega.
izdani svijet...
zaboravljen od progonitelja...
(ja ih srećem stalno... naoružane savršenim oružjem za lov na "savršenstvo")
svijet zaboravljen kao moj put kojim se u hodu vraćam nakon istrčanih kilometara...
(drugačije se misli kad se hoda, a drugačije kad se trči... pisat ću jednom o tome...)
i na kojem mi se... tom mom putu...
i u trku i u hodu događaju svakojaka čuda
(drugačija se čuda događaju kada se hoda, a drugačija kada se trči... pisat ću jednom i o tome)
ali nešto vam mogu reći i sada...
čuda ne traže puno
potrebno je samo baš nikako ne pridržavati skute
dok se hoda/trči i gleda u nebesa
my own private moon... by tessa k
baš nikako ne pridržavati skute
dok se hoda/trči i gleda u nebesa
... kao svaka tessa
( studeni, 2010. tessa k od tesara)
Post je objavljen 04.03.2013. u 14:31 sati.