Niz događaja. Bez nekog vidljivog razloga jednostavno se nižu. Navečer sam iz nekog neobjašnjivog razloga ugasio „pametni telefon“. Iz sasvim razumljivog razloga, isti nije pokazao da je pametan te se sasvim objašnjivo odbio ujutro oglasiti (umjesto arhaičnih pijetlova) te me ostavio u krevetu u trenucima kada sam trebao biti na poslu. Jurnjava. U rekordno kratkom roku uspio sam pokupiti većinu potrebnih stvari i odjurio na posao. Srećom nisam naletio na prometnu policiju (da jesam, imali bi nekoliko sasvim (ne)običnih tema za razgovor). Na poslu sam zadnji. Za kavu nema vremena, krećem u utrku sa krugom zakašnjenja za ostatkom društva (bez iluzija da ću ih sustići). Zvoni „pametni“. Stvari koji su dopirale iz malenog zvučnika poviše njegovog imena samo su dodavale dodatni pritisak na unaprijed izgubljenu bitku sa vremenom. Ne predajem se. Sa krugom zakašnjenja ne preostaje mi drugo nego pokušati sa istim gumama i bez dolijevanja goriva smanjiti zaostatak. Na polovici radnog vremena shvatio sam da je ipak suludo juriti ovim ritmom (polovicu sam stvari već zaboravio ...). Stajem. Ulazim u boks po gorivo (ipak kava), odlučim iskoristiti „pametnjakovića“ te ga trpam zadacima koje trebam obaviti (pa neka on kukuriče). Hvatam konce, lakše dišem. Poslije posla vodim dijete...trening....dodatne izvanškolske aktivnosti...Umoran, (a spavao sam dulje...hmm...) vraćam se kući (konačno) posloženih kockica (nešto ću nadoknaditi sutra). Vozim uobičajenim putem, po navici. Slučajno skrenem pogled (valjda zato jer je bilo crveno) i primjetim grafit na zidu. Ne znam koliko je dugo tu ali ja ga prvi put vidim. Izmamio je osmijeh na lice ... NE VOZITE BRZO, KUĆI VAS IONAKO ČEKA ŽENA....
Zaista sam se od srca nasmijao. Parkiram ispred kuće. Zastajem na ulazu u zgradu ispred grba (umjesto grafita ...ja bi ga radije prebojao, barem bi netko dobio inspiraciju nešto napisati). Stižem kući, otvara žena (ne razumije zašto se smijem), odlažem stvari (neke na svoje mjesto a neke ostavljam na neprikladnom mjestu znajući da će ta akcija izazvati reakciju), sjedam za stol. Ručak je spreman (bolje rečeno večera). „Pametni“ se javlja, ne obazirem se, ovo je moje vrijeme. „Jesi li jutros zakasnio na posao?“ upita Ona. Ja se samo nasmijem (njoj upitnik iznad glave) i kroz smijeh odgovorim: „Da jesam i zato sam vozio brže ... da stignem...“
Post je objavljen 20.02.2013. u 14:29 sati.