Marketing
Dinosaur Jr. - u stilu VENI, VIDI, VICI
DINOSAUR JR. – Zagreb, Tvornica Kulture, 16.02.2013
Kladim se da pitate većinu uobičajenih poznavalaca rock glazbe, tko je Dinosaur Jr. – odgovorili bi vam da nemaju pojma. S druge strane da pitate istu stvar iole zainteresiranijeg u rock glazbu, alternativnu ili neku drugu, ne šećerlemastu, rekao bi vam da je Dinosaur Jr. bend koji valja slušati. Kako stvari stoje Hrvatska je to i učinila. Nakon prvog nastupa benda prije nekolikog godina koji je bio poriličan neuspjeh, ovdašnja publika je prihvatila (i sažvakala) činjenicu da je Dinosaur Jr. bio bitan i utjecajan bend alternative, to to je i ostao. Jer jedino se tako može objasniti činjenica da je Tvornica Kulture bila prepuna. Što je samo po sebi poprilično dostignuće. Imajući u obziru recesiju i ostalo bogme nije lak zadatak sakupiti tisućicu ljudi na koncert benda koji je ipak nepoznat širokoj javnosti.
Predgrupa je bio one-man-band, Chris Brokaw – interesantan muzičar šarolikog backgrounda, koji je sam sebe pratio na gitari. Da je baš nešto impresionirao to ne mogu reći, ali da je bio čista antiteza onome što je slijedilo to bogme jest: smiren, opušten, malo usporen … Ne baš idealna vizija za zagrijavanje benda kao što je Dinosaur Jr. Ili možda baš radi toga efektan.
Kad su izašle zvijezde večeri, tri Massachusettsetska mušketira i postavili se pred masivan zid pojačala, što je djelovalo pomalo smiješan set za tako malu dvoranu poput Tvornice, bilo je jasno da će trio razvaliti i da će se grmljavina zvuka oborušiti na naše uši. Tako je i bilo. Trio koji je utjecao na mnoge bendove alternativnog rocka tamo 90.-tih krenuli su raditi nešto što ja zovem “štrikanje” stila i ritma – izmijenjujući pjesme “opuštenog” predznaka tekućih gitarskih solaža s onima glasnoće do daske distorziranih gitarskih riffova – baš se fino uklopilo u teksturu “toplo-hladno-toplo-hladno” i bilo je – sjajno.
Dinosaur Jr. na ovim nastupima promovira novi hvaljeni (zaista dobar) album “I Bet on Sky” i logično da su svirali nekoliko pjesama i s toga albuma a meni se činilo da su te pjesme od publike bile skoro jednako dobro prihvaćene kao i stare. U svakom slučaju bile su – prihvaćene.
J Macis je – u najboljoj maniri onog gadnog bijelog čarobnjaka Sarumana iz trilogije “Gospodara prstenova” – činio baš nešto slično (osim što i izgleda kao on): opako je svirao te svoje gitare uz posve drugačije, lijenjivo, gotovo nezainteresirano, ali svakako nerazumljivo pjevanje.
Dinosaur Jr. je na momente zvučao kao bend kojeg možete slušati u onim popodnevnim obavezama i trčkaranjima vamo-tamo po stanu, da bi drugi moment zvučali kao da se otvorio sam pakao i poziva vas unutra.
Malo sam bila razočarana kvalitetom zvuka u dvorani jer se zaista nije moglo razumijeti što Macis pjeva – distorzirani zvuk se pretvorio u gadnu buku od koje ti je zujalo u ušima do jutra.
Ali čak niti to nije bilo važno. Dinosaur Jr. su zaista u odličnoj formi. A u posvemašnjem stanju uma “boli nas patka” učinili su što su nekad radili stari Rimljani: “VENI, VIDI, VICI” (došao, vidio, pobijedio).
Post je objavljen 18.02.2013. u 21:11 sati.