Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/salicakave

Marketing

igrale su sjene...



Većina nas je ne zna i nije joj kupila pravog medu...ali skupilo se, 5 po 5, dovoljno medeka za odlazak. Sretan put!




Zbroji me
Oduzmi
Dopiši na rub bilježnice kao preskočenu stranicu kojoj daješ mjesto
Podcrtaj što ti se svidjelo
Naznači što bi izbacio
Zgužvaj me kad ne valjam
Ravnaj me jer bolje ne znam
Razlijevaj mi slova
Uokviri me i objesi
Pa me skini sa zidova kad izblijedim
Digni se na tavan, nađi prašnjave kutije, u onu mirisa starine me sakrij
Pa me vadi kad pitaju zašto je tapeta na mom mjestu svjetlija
Stavi mi kožne korice da me sačuvaš
Porekni me kad me spomenu
Opjevaj me u gluho doba noći pod tuđim prozorom
Stavi točku iza mojih zadnjih izdisaja
Briši upitnike
Stavljaj uskličnike
Reži retke s ispisane priče
Bacaj ostatke u rijeku kraj svoje ulice
Mijenjaj boju mojih slova koju sam pomno birala.

I kad me zgužvanu. I bačenu. I vraćenu. I voljenu. I skrivenu. I zaboravljenu. I porečenu. I ukradenu. Svoju. Tuđu. I ničiju - Kad me zazoveš

Svakim arkom svoje išarane kože
Tu sam. Dok ne izgorim. A papir lako gori.



Ima ta ploča i drugu stranu…




Pričaj mi o dugama. Rominja mi kiša.
Pričaj pa ćemo se sjećati svih kiša i snjegova kad zabliješti ljeto kroz otvorene prozore.
Spavam otvorenih prozora
Možda jer sanjam otvorenih vrata
Bez kraja i kaveza.
Spavam otvorenih prozora
I kad je ciča zima
Jer se tako bolje sprijateljim s posteljom i dublje utabanim puteve do dalekih krajeva prije svojih zora.

Pričaj mi o tome kako vani pada
I kako su mi zbog tog zatvoreni prozori
I kako zbog njih loše spavam.

A ja ću ti pričati o suncu
I onoj osamljenoj plaži
Onog jednog jutra.
Nigdje nikog
Slušalice u ušima
Melodija u venama
Vrućina pod zadnjim slojem kože
Ruke pružene u bezdan
Stopala uronjena u plićak.

Pričat ću ti sve dok te ne ugrije to sunce kolovoza,
Pričati dok se kriješ pod snježnim plahtama

Jer volim buditi iz zimskog sna
I tebe i sebe
I sanjati
Najviše eyes wide open
Ono što je usječeno u sjećanja

Kao što volim hladiti sve one dane
Prepunih plaža i nesnosnih sparina
Dok mi se uvija violinski ključ skriven majicom ispod zapešća.
...

U mene se urezala ta pjesma
I ona znana boja glasa
I one eyes wide shut

U mene se urezala svaka riječ
Pa je noćas tiho zapjevala
Dok joj je kiša kuckala taktove

I dok su se prsti ovijali oko tog jednog nesvog dlana
Skrivajući bezbroj tajnovitih linija
Tiho sam si šapnula u dubine pluća
Iz dubina svijeta
Da je to ona svjetlost koja se primila
Da je to ona tišina koja mi je trebala.

Pričaj mi da se znamo
Šapnut ću ti gdje sam te vidjela

A ono zapešće što je otkrilo mrlju na sebi i uvilo još jednu niotkud stvorenu liniju u ključ,
Ono si je dodalo note duž cijele podlaktice i plelo se dalje
Plelo i plelo u pjesmu
Koja te ovdje takne
Tu povrijedi
I tamo zaliječi.

Zato volim zapešća. Jer su vezana samo smišljenim notama
I zato volim koljena. Jer su puna uspomena.
Išarala mi je kožu ta pjesma sve do srži
Pa sad nemam ni sloja u kom nisam protkana tim nevidljivim nitima.
U svakom arku svoje išarane kože.



i dalje sam od papira...

Post je objavljen 06.02.2013. u 19:27 sati.