Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/propriamanu

Marketing

Prije godinu i pol

Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
Baš u to vrijeme sam se počela baviti sportom. Srećom.
Tu i tamo bi poslala koji molbu, javila se na neki natječaj na koji mi nikada ne bi bilo odgovoreno.
U međuvremenu bi trčala. Počela sam na atletskoj stazi.
Prvo bi pretrčala 400m, pa isto toliko prehodala. Zatim 800m, pa 1200. Između svakog trčanja ubacivala bi hodanje, važno je bilo da nisam stajala.
Počela sam trčati izvan staze. Trčala sam sve više i više, sve dulje i dulje. Prvo sam trčala u krug, zatim malo lijevo, pa malo desno. Trčala sam i gore-dolje.
Ubrzo sam pretrčala 5000m bez hodanja, pa šest, zatim sedam. Osam i devet sam preskočila i odmah otrčala deset kilometara. Noge su mi bile sve brže i sve lagaije, a ja više nisam osjećala nervozu prije svake utrke.
Veselila sam se svakom novom trčanju i svakom novom obaranju osobnog rekorda. Prestala sam se žalostiti što ne dobivam odgovore na poslane molbe.

Uskoro sam počela odlaziti i na plivanje. Radila sam vježbe poput "ruka čeka ruku" i "noge kraul, ruke prsno", te još mnoge druge plivačke vježbe. Ponavljala sam ih i vrlo brzo plivala kraul bez umaranja. Kao i u trčanju prvo sam plivala 100m bez stajanja, pa 200, zatim 400 i više. Neki dan sam isplivala 2000m u komadu, a sveukupno za vrijeme trajanja treninga i 3000.
Plivali smo nas šestero u jednoj traci. Jedan iza drugoga. Bilo je guranja, udaranja rukama onog ispred i nogama onog iza sebe. I sama sam primila nekoliko udaraca i zaradila ogrebotinu na leđima. Ali sve to s osmijehom na licu jer smo uspjeli napraviti ono za što smo mjesecima trenirali.

Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
U to sam se vrijeme već bavila keramikom. Srećom.
U početku sam radila nekoliko predmeta. Jednu šalicu, nekoliko zdjelica, lampu...
Uglavnom sam eksperimentirala...i maštala.
Nisam imala peć, pa sam upoznala Onu Koja Ima Peć (tako sam ju nazvala u jednom svom postu) i nosila to na pečenje.
Svoje sam predmete vozila 20km da bi se ispekli, odlazila bi po njih, vozila ih doma da ih poglaziram, ponovno ih vozila na pečenje da bi u četvrtoj rundi dobila proizvod koji bi nekome poklonila ili koji ne bi uspio.
Vozila sam se tamo, pa nazad, pa opet tamo, pa opet nazad. Ukupno bi napravila četiri puta Tamo-Nazad da bi doživjela neuspjeh.
Tamo je bilo 20km, nazad 20km, ukupno oko 160km radi nečijeg poklona ili neuspjeha. Ali, vjerovali ili ne, to me veselilo.
Znala sam da ću, isto kao i u plivanju i u trčanju, sa svakim predmetom kojeg napravim biti bliže svom cilju.
Prolazili su mjeseci. Srećom, našla sam i drugu Onu Koja Ima Peć, ali ovaj puta 200m od moje kuće. S vremenom sam našla odgovarajuću glinu i odgovarajuću glazuru za svoje Ribošalice, tako da Ribošalice više ne pucaju. Niti bilo što drugo.
Sve je manje neuspjeha.

Puno sam uložila u Ribošalice. Puno pređenih kilometara, puno prolivene glazure i bačene gline, ali najviše strpljenjai ljubavi.
Netko je to prepoznao.
Uskoro će Ribošalice zaplivati prema moru. Prvo će u Zadar, zatim na Krk, pa i na Makarsku rivijeru.
Vjerujem i u još mnoge galerije na Jadranu.

Odgovore na moje zamolbe više ne čekam. Postoji razlog zašto nikada niti jedan nije stigao.

Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
Srećom.

Post je objavljen 02.02.2013. u 22:31 sati.